Uobičajeno je svece promatrati kao izvanredne, neobične i pomalo čudne ljude. Kad kažemo nekome da je svetac, tada mislimo da je on toliko pravedan, pošten, krepostan i pobožan da to izaziva poštovanje i divljenje, ali i podsvjesnu odbojnost.
Sveci su stavljeni na oltar. Njima se u čast prave kipovi, služe liturgijske službe, njima se vjernici obraćaju u molitvi, časte njihove sličice, mole ih za zaštitu. Jedni su sveci zagovornici uspješnih poslova, drugi putovanja, treći bolesnika, jedni su zagovornici za djecu, drugi za domaće blago, jedni za urod njiva, drugi za brak, za obitelj, jedni za dobar porod, za slogu medu ljudima, za psihički bolesne i tome slično. To sve rezultira uvjerenjem da su sveci božanski, neobični ljudi. Oni kao da ne spadaju u naše sfere, kao da nisu živjeli na zemlji ili kao da nemaju ništa s našim svagdašnjim životom. Tako su, nažalost, sveci postali suprotnost od onoga što se njihovim proglašenjem svetima htjelo. Naime, Crkva je htjela dati ljudima uzor kako da svi postanemo sveti, a ne da se svecima samo mole za zemaljske, sitne potrebe.
Nastao je rascjep, i stoga jedva kakva mogućnost da sveci budu uzor, da bi ih netko od ljudi pokušao nasljedovati. Oni se čine nedokučivima, pompoznošću naših slavlja njima u čast odijeljeni su od nas, pa nitko i ne pomišlja da bi trebao biti kao oni. Gledamo li pak živote svetaca, vidimo da u njima nema ništa što bi stvorilo takav mentalitet.
Sveti Josip je bio jednostavan, pozadinski čovjek, radnik, tesar komu je u dio palo da bude hranitelj Isusa Krista i Blažene Djevice Marije. Nema u njegovom životu velikih govora, veličanstvenih djela. On nije vodio neku ustanovu ili činio socijalnu i duhovnu obnovu u ljudima. Nije bio poznat čovjek niti u bilo čemu izvanredan. Ili bolje, izvanredan je bio samo u tome što je bio spreman raditi po savjesti, što je bio spreman činiti onako kako je Božja volja. On je, prema vjeri Crkve, odlučio živjeti u braku, ali bez bračnih odnosa i djece. Bog mu je prekrižio te planove. Bog je htio da njegova zaručnica, snagom stvarateljskog duha Božjega, utjelovi i rodi Spasitelja ljudske povijesti, te da Josip bude hranitelj, zakonski otac i odgojitelj tog djeteta. Isus nije njegovo dijete, ali niti od njega posvojeno dijete. To je dijete njegove zaručnice, ali ne snagom njegova braka, niti bilo kojeg čovjeka, nego samoga Boga. Drugim riječima, Josip nije bio velik u ljudskom, materijalnom pogledu, ali je bio genijalan i velik u duhovnom pogledu. On je vjerovao da Bog može istom snagom kojom je stvarao gene, stanice i živote ljudi, svoga Sina utjeloviti u krilu njegove zaručnice. On je povjerovao da se u njegovu braku s Marijom treba roditi Spasitelj čitavog svijeta. On je pristao na nešto takvo, što je bilo nevjerojatno za ljudski rod. On je dakle bio čovjek genijalne vjere.
Za njega kaže evanđelje da je bio pravednik. A pravednik je čovjek koji hodi s Bogom, kaže Stari zavjet. Uz svoj tesarski i stolarski rad Josip je bio vjernik. On je znao moliti i čitati Sveto pismo, on je pristao da Bogu bude prijatelj, da s njime druguje, da vrši njegovu volju i da Bog po njegovu životu čini svoja djela. Josip je bio toliko spreman Bogu vjerovati da nije sumnjao ni onda kada mu je Bog govorio u snovima. Bog mu je u snu rekao da uzme Mariju za svoju ženu i da se ne boji onoga što je u njoj začeto. Onda mu je također priopćio da ustane, uzme Mariju i dijete i ode u Egipat, i da se također u određeno vrijeme vrati iz Egipta i nastani u Nazaretu. Drugim riječima, Josip je bio dobro upućen u Božje govore i drugovanja s ljudima. On je znao ocijeniti koji mu to duh govori, a to znači da je bio čovjek pobožan, da je znao razlikovati duhove i uvijek ići pravim putem.
Gledajući izvana, čini nam se da je Josip sasvim običan čovjek bez velikih svetačkih dimenzija. No, gledajući iznutra, on pred našim očima izrasta kao jedan od najvećih pravednika Staroga zavjeta. On je očito imao duboki, raznovrstan, bogat i osebujan nutarnji život. Takve pravednike, muževe i starce nalazimo među radnicima, tesarima, ribarima, seljacima i intelektualcima. Ima ljudi koji su izvana čestiti, pravedni i radini, a iznutra su tako uronjeni u Boga i duhovnu stvarnost da nas njihove riječi pogađaju kao proročki govori. Sveti Josip je stoga bliz takvima i oni ga razumiju. Nikakvo čudo da su i naši preci u hrvatskom saboru svojevremeno
Josipa izabrali za zaštitnika Hrvatske. Pokraj sve jednostavnosti na izvanjskom planu i genijalnosti na duhovnom planu Josip je bliz našem čovjeku, on jednako nadahnjuje intelektualca, političara, seljaka, radnika, bogatog i siromašnog, neukog i učenog.
Josipov život danas stoji pred nama kao veličanstveno duhovno umjetničko djelo. Diveći se njemu, gledajući kako je živio, mi postajemo plemeniti, sposobni i sami biti umjetnici života, ali i stvarati za novi život.
Tomislav Ivančić
