U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim. (Mk 10, 46-52)
Mi, ljudi dvadeset i prvoga stoljeća, toliko žudimo za individualizmom što nas nerijetko dovodi do toga da se zatvaramo u sebe i bježimo u iluziju. Skrivamo se iza svoga ogrtača pod kojim formiramo vlastiti fiktivni svijet. Svijet duboko zatrpan i skriven u nama u kojemu smo samo i uvijek mi u pravu, u kojemu nema mjesta za drugoga i drugačijega. Sami sebi postajemo jedini kriterij i na oči navlačimo sljepilo kojega jedva da ga se moguće riješiti.
Pogledajmo što čini sljepac Bartimej iz ovoga Evanđelja. Traži pomoć. Postaje svjestan svojega stanja, svoje bolesti – svojega sljepila. Uviđa da više sam ne može, da se više ne može skrivati u svojoj iluziji te da se mora osloniti na drugoga. Čeka kraj puta tražeći tko bi mu mogao pomoći. »Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati.« Ne obazire se na one koji su ga ušutkivali, sprečavali ga da se oslobodi sljepila i da počne normalno živjeti te gledati svijet onakvim kakav on uistinu jest. Više mu ništa nije bitno nego da nađe na Nazrećaninovo smilovanje.
Samo na vijest da ga Isus zove, da ga primjećuje onaj kojega je tražio i zvao, baca sa sebe ogrtač pod kojim je dosada bio i oslobađa se svoga fiktivnoga svijeta. Ruši ogradu između drugih i sebe. Skače iz svijeta u kojem je bio rob samoga sebe i dolazi onomu traženomu koji mu jedini može pomoći i jedino s kojim život ima smisla. Dolazi Isusu s jasnim ciljem, ne okolišava, ne brani se niti opravdava, samo traži da progleda. To je njegova spasonosna vjera – traženje Nazarećanina. Kada ga je našao te njegovim milosrđem progledao ne odvaja se i ne bježi od njega, ne vraća se više starom sljepilu, ne skriva se više iza svoga ogrtača nego slijedi Isusa.
Naučimo nešto od Bartimeja! Postanimo svjesni svojega sljepila. Tražimo onoga koji nam jedini može pomoći i koji jedini ima bezgranično milosrđe – Isusa Nazarećanina. To nam govore i riječi iz četvrte euharistijske molitve: » A kad je neposlušan izgubio tvoje prijateljstvo nisi ga ostavio pod vlašću smrti, nego si svima milosrdno pritekao u pomoć da te tražeći nađu.«
fra Andrija Majić, Izvor: http://fra3.net
