U Bogu je naša snaga i pouzdanje

Utihnula je glazba, otišli su gosti, ostali smo – nas dvoje. Smeteni, nespretni, ali neizmjerno radosni i ispunjeni jer smo TAJ DAN podijelili s najdražima i povrh svega s Ocem.

Osjećali smo i znali da je s nama. I ne samo On, nego i „mnoštvo“ koje se radovalo s nama toga dana, a čiju su prisutnost i djelovanje osjetili mnogi koji su bili uz nas. Bilo je zaista prelijepo, gotovo nestvarno iskustvo. Ali proletjelo je… Čekala nas je svakodnevica.

Zakoračili smo u život duboko svjesni da nismo sami, prisjetivši se Onoga koga smo pozvali na vjenčanje i zamolili da krene s nama u život. Uvriježeno je mišljenje da je potrebno neko vrijeme zajedničkog života prije braka radi „probe“ jer nikad ne znaš u čemu si nećete odgovarati. Kod nas takva mogućnost nije postojala niti smo je željeli. Prvi zajednički dan i noć bili su zaista PRVI. Zato je divna ta nespretnost, stidljivost, svjesnost da sad treba potpuno izaći iz sebe, iz svoga svijeta, i dijeliti ga s drugim – 24 sata. Pomislili smo: potrebno je neko vrijeme prilagodbe, no na naše čuđenje, od prvog dana bilo je tako prirodno što živimo zajedno i ničeg neobičnog nije bilo u tome. Radovali smo se svakom danu, putovanjima, susretima s ljudima, otkrivali nove dimenzije života udvoje.  S obzirom da smo se nakon vjenčanja odmah odselili u drugi grad, svaki dan bio je samo naš. Bili smo upućeni isključivo jedno na drugo. Mislim da je baš to pridonijelo snažnom međusobnom zbližavanju, oslanjanju jednog na drugog, kidanju navezanosti na druge ljude s kojima smo do tada dijelili svoju intimu, poteškoće, radosti. Ali bilo je i jako teško jer smo se otisnuli daleko od svih naših…

Iako smo neko vrijeme željeli provesti sami u braku, otpočetka smo bili otvoreni novom životu. Koliko li je povjerenja, milosti, ljepote Gospodin udijelio svima nama ponudivši nam suradnju u prokreaciji! Neizmjerna je snaga, blagoslov i moć koju nam otkriva kroz čin bračnog sjedinjenja! Otajstvo je to veliko i riječima teško opisivo. To je područje na kojem supružnici zaista mogu postići istinsku svetost koja se može otkrivati i živjeti samo zajedničkom molitvom, čistoćom i posvemašnjom otvorenošću životu. Vjerovali smo da će nam Gospodin poslati dijete u pravo vrijeme za nas. I bilo je tako! Kad smo pogledali od toga trenutka unatrag, baš onda kad smo osjetili da je vrijeme za novu fazu, idući korak, došlo je do začeća. Bilo je tu radosti, zbunjenosti, pitanja, ali uspio se uvući i nekakav strah jer još nemamo svoj stan ili kuću, pa treba štošta za novo biće… i mnoštvo sitnica koje su često mutile veselje dok smo čekali na djetetov dolazak. Nevjerojatno koliko je napada na čovjeka, brak, kad Bog blagoslivlja darom novoga života! O svemu smo zajednički promišljali, dijelili svoje strahove, predavali sve poteškoće, neznanje, zajedno molili. Jedna draga gospođa koju smo poznavali iz crkve, uputila nas je da za dijete zajednički molimo psalme. I činili smo tako svakoga dana položivši ruke na trbuh. Razumjeli smo da će se dolaskom djeteta naš odnos preobraziti, nikad više neće biti isti, ali vjerovali smo da će ga obogatiti, a ne dodatno opteretiti. Suprug je od prvoga dana izrazio želju biti prisutan na porođaju jer je uvjeren da je takvo iskustvo neprocjenjivo za odnos muža i žene, ali jednog dana i odnos oca i djeteta. I nije se u tome prevario. Bliskost, povezanost, supatnja, razumijevanje, poštovanje – pojmovi su koji su sad dobili sasvim drukčije značenje. Bilo je to duboko proživljeno iskustvo za njega: biti uz suprugu cijelo vrijeme u rađaonici, truditi se olakšati joj svaki trenutak, vidjeti svoje dijete od prvoga trenutka (i prije negoli je to mogla majka), bdjeti uz njega dok supruga nije bila pri svijesti… Osjećaji, misli, koji su do tada bili potpuna nepoznanica, sada su bili stvarnost koja je to duboko upisala u njegovo srce. Mjesecima nakon toga prebirali smo po tom iskustvu, crpili snagu i ljubav iz njega u trenucima krize. I tako je još dan danas. To je za nas bilo presnažno iskustvo Božje blizine, povjerenja, koje nam je udijelio povjerivši nam novi život. Kako smo se osjećali malenima, nedostojnima toga zadatka! Koliko nam je tek spoznaja, milosti, udijelio zajedničkom brigom oko malenog bića! Shvatili smo zašto je to roditeljstvo tako zahtjevno, važno, odgovorno. Naslutili smo kroz svoju brižnost i odgoj djeteta Njegov odnos prema nama: koliko On za nas ima strpljenja, koliko često sluša naše plakanje, nosi našu nemoć, trpi našu muku, čeka nas. I to u najvećoj ljubavi! Želio je da mi, Njegova djeca, imamo svoju djecu, i dao nam je priliku da im damo i prenesemo sve što je On nama i tako privedemo i njih i sebe vječnom spasenju. Zato nam je najveća molitva i želja da naša djeca budu spašena, a ne kako to mnogi drugi žele: da  budu zdrava, uspješna, poznata… Od početka braka bilo je mnogo radosti i smijeha među nama, ali je to neusporedivo s ovim otkada je s nama naše dijete.

Bilo je kriza u našem odnosu zbog iscrpljenosti, umora, briga, ali nismo dopuštali da prođe dugo u šutnji, svađi. Odlučili smo rješavati razgovorom svaku neugodnu situaciju, raspetljavati odmah svaki čvor, ne otići spavati, a da si nismo oprostili. Shvatili smo i da je svaki nesporazum važno donijeti pred Gospodina i pred Njim se izmiriti. Koliko je radosti, mira, čistoće u tome i kad možete mirna srca leći u krevet držeći se za ruke! I nemamo mi te snage koju bismo upotrijebili za borbu. To je rezultat zajedničke odluke i (gotovo) svakodnevne molitve. Tada Gospodin može intervenirati jer smo Njega pozvali i vjerujemo da će(mo) tako održati naš brak. Gdje se čovjek uzdaje u vlastite snage i uvjerenja, kad tad dolazi do slabljenja ili gubljenja istih. Zar bi uopće imalo smisla ne uključiti Gospodina u bilo koje područje našega života, a željeli smo i tražili da blagoslovi naš brak i pozvali Ga da korača s nama svaki dan? Zato, kad god primijetimo da smo se udaljili, da postoje neke zamjerke, nerazumijevanje, shvatimo da smo se udaljili od Njega i isključili ga iz našeg života. I potreban je zajednički povratak. Koliko god su teške situacije bolne i mučne, toliko smo naučili biti zahvalni za njih jer smo spoznali kako nas zbližavaju i jačaju. Glupo je očekivati da ih neće biti. Dapače, treba ih znati iskoristiti uz Božju pomoć. Kao rezultat svega toga posebnu vrstu povezanosti predstavljaju trenutci ispunjeni šutnjom u kojima je dovoljan samo pogled i razumijemo se. Riječi zaista nisu potrebne…

Danas sve oko nas upućuje na to da je jako važno imati sigurnost, biti osiguran, zbrinut u svakom pogledu. A nas troje, odnosno četvero (u iščekivanju smo drugog djeteta J) još uvijek nemamo ništa opipljivo za što bismo se uhvatili, na što bismo se oslonili. Milosno je doživjeti ljepotu i takvog stanja – ne imati! Pruža toliko unutarnje slobode i nenavezanosti. A zapravo – imamo NEŠTO! Rekla bih – ono najizvrsnije: spoznaju i iskustvo da ljubav, obitelj i zajedništvo ukorijenjeno u Bogu pružaju najveću sigurnost i zaštitu! Čak bih tu mogla i stati.

Ma imamo sve! Treba li čovjeku išta drugo?

Znamo samo da nam je živjeti „sada“ i da smo zakoračili u novo poglavlje zajedničkog života –  pouzdanje u Providnost. Ne želimo ni u što srljati sami, ne provodimo grčevito svoje planove nego sve svoje želje i potrebe predajemo Gospodinu da On providi rješenja za njih. I nekada nam se čini da smo potpuno ludi, ali takva vrsta ludosti predstavlja nam izazov vjere jer vjerujemo da nas Gospodin poziva na tako nešto. Zato je svaki dan tako nov, tako drukčiji, predan Njemu i polako nestaje strah, briga, grč što ćemo i kako ćemo. Želimo da sve počne i završi u suradnji s Njim – kamo god nas to odvelo!

Sara i Tobija, Izvor: http://zupa-nasice1.hr/

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

− 1 = 7