Jedna od najunosnijih zabava današnjeg vremena jest bavljenje budućnošću. Predviđanje katastrofa, proricanja budućnosti predviđanje konačnog kraja svijeta i čovjeka.
Svako malo odnekle izroni nekakav znak, proročanstvo. Kod ljudi izazove zanimanje, znatiželju pročita se naslov možda koja rečenica i odmahne rukom. U kriznim vremenima, bremenitim vremenima ljudi osobito žele vidjeti kamo ide njihova budućnost i izlazi li se iz krize. U ta neizvjesna vremena i neizvjesne situacije ubacuju se razne opcije i lažnosti. Pojavljuju se lažni proroci koje ljudi, baš radi osobne krize i općenito, vrlo teško razlikuju. Sve što govore ima smisla. Sve što predviđaju već se ostvaruje. Pojavljuju se, kako zdrava mišljenja, isto tako i bolesna mišljenja i prosuđivanja.
Od ove vrste znatiželje nisu bili imuni ni apostoli. I oni danas pitaju Isusa na njegov govor o razoreniju jeruzalemskog hrama. „Kada će to biti, na koji se znak to ima dogoditi?“ Lažna vremena i lažni humanizam omogućuju pojavu lažnih vođa i lažnih proroka. Čak bi se moglo reći da se i apokaliptičko vrijeme vrlo teško normalno gleda i prosuđuje. Isto tako je značajno da se u kriznim vremenima pojavljuju falsificirane nauke i vjere, ali se uvijek podmeću pod provjerenu nauku. Tako se pojavljuju i sekte, a svaka pretendira na Isusovu nauku i na Isusovo ime, pa i kada odstupaju i od kršćanskog shvaćanja i Evanđelja. Svi se žele skriti pod Isusovo ime i kada je očito da je to neko drugo ime i drugi sadržaj. Lijepi Jeruzalemski hram djelo ljudske mudrosti i umnosti ruši se. Prolaznog je trajanja iako se mililo da će stajati vječno jer je dom Božji. Ruši se i razara čovjek, a da nije došao do svojeg ostvarenja. No Isus poručuje da se ne trebaju zamarati znakovima, proročanstvima, već upozorava da u Njemu gledaju svoj glavni znak svega što se ima dogoditi.
Nestalo je vrednovanja časti i dostojanstva. Svijet se mijenja, ruše se hramovi, ginu ljudi, mijenjaju se granice, ipak sve to nije posljednji čas. Sve je ovo faza našeg razvoja i našeg rasta. Sukobljavaju se svjetovi i kulture, pojavljuju se lažni vođe, ali se ne smijemo odreći sebe niti se prepustiti kao da je sve izgubljeno. Sadašnje vrijeme traži jake osobe, bistra oka i čista srca. Traži ljude koji žele pošteno zarađivati svoj kruh. Sve drugo je manje važno. Što se Isusom i Isusu događa, događat će se i učenicima njegovim do dana današnjega! Prepoznati znak koji se zove Isus Krist u svojem vremenu i osobnom životu; te ostati čvrst u Njegovoj istini jest sva mudrost vjerničkog življenja na ovom svijetu.
Svako je vrijeme, kao i ovaj trenutak koji mi živimo pun nesigurnosti i strepnje pred onim što dolazi. Gotovo da i nema povijesnog razdoblja u kojem se čovjek vjernik nije našao pred dvojbama i tjeskobama. Pred izazovima tolikih patnja i zala pitamo se: Bože gdje si? Zašto šutiš? Zašto ništa ne poduzimaš? Koliko li je samo ljudsko nestrpljenje? Daj nam znak. A On nam je dao znak u osobi Isusa Krista. I uči nas da u Njega položimo svu svoju nadu i pouzdanje. On je garant našeg spasenja i blažene budućnosti. On je život koji nema straha već nudi budućnost. Ali nama to očito nije dovoljno. Nama uvijek treba neki posebni znak. Čudo, senzacija a ima li većeg znaka i čuda od toga da Bog postade čovjekom radi čovjeka i njegova spasenja. Na crnoj slici svijeta On je tračak svjetlosti. Tko se pouzdaje u Krista, osiguran je od propasti u tim nevoljama. Ne od nevolja života, ne patnji i križeva već od propasti. U svemu se osloniti na Gospodina. Drugo ništa nije važno. Ni kada će to biti posljednji dan, ni kako će se dogoditi. Nema smisla uzeti rokovnik i htjeti u njega upisati konačni dan. Sva su vremena njegova, za nas je ovaj naš trenutak presudan. Na kraju krajeva sve i dan znamo zar bi bili bolji ili što bolje živjeli od onoga što živimo sad.
To što će se razrušiti Jeruzalemski hram i tolika djela ljudskih ruku to je samo po sebi razumljivo. Sve što čovjek stvara mili da će trajati vječno. Uništava što je od Boga stvoreno a slavi sebe i svoju oholost. „Jer doći će dan u kojima od ovoga što motrite neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen.“ Materijalne veličine odlaze u ništavilo u nepovrat. U svemu tome valja više vidjeti znak trajanja ljudske povijesti koju gradi samo čovjek, a ne toliko znakove kraja. Ili ako baš hoćemo u njima vidjeti znakove kraja, onda je takav kraj svega onoga što čovjek autonomno gradi, bez Boga, naklonjen tajni zla, a ne tajni Stvoriteljske dobrote, razapet između utega grijeha koji ga privlači zemlji i snage milosti koja ga diže u visine. Zar svi ratovi i ubijanja u svijetu nisu znak što je čovjek sposoban. Zar toliki zločini današnjice nisu signal čovjeku. Signal koji upozorava da je smrt i grijeh u svijetu da nam visi poput mača nad glavom. Zar odbacivanje Boga i smatranje njegova zakona zaprekom napretka nije znak da je zlo u nama i oko nas. Znak razorenja i propasti mog osobnog života. Tamo gdje je grijeh tu je Neprijatelj, uništenje. Tu je blizina smrti i propasti. Uznemiravat se moramo jedino onda ako u nama caruje grijeh koji vodi u smrt. Razloga bojati se imaju samo oni koji u svakodnevnom životu iako su kršteni okrenuše leđa Kristu te žive u nekom svom izmišljenom svijetu daleko od Krista i njegova evanđelja. Koji žive u svojim osobnim sektama štujući svoje osobne bogove prolaznosti. Uznemiravat se valja ako smo dopustili da nam zlo i Zli zatruje dušu i upropaste naš duhovni život tada stvarno nemamo budućnosti ni kao osoba ni kao narod. A onima koji do Boga drže, onaj dan neće biti „dan straha i gnjeva“ već dan radosti. Radosnog susreta licem u lice sa svojim Bogom.
Budućnost se gradi sadašnjošću i sadašnjim življenjem. Onaj tko ustrajno s mirom radi i kruh svoj jede, tko ne živi neuredno kako smo čuli u drugom čitanju ima osiguranu budućnost u Bogu, ma kada ona nastupila. A znakove zemaljske i proricanja ostavimo gatarama; ne nasjedajmo ludostima lažnih vidjelica i proricatelja: ja, vjernik uvijek sam u ruci Božjoj. Živimo s Bogom i ničeg se ne bojmo. „Svojom ćete se postojanošću spasiti!“
don Damir Bistrić
