Ljudsko srce čezne za mirom koji je, prema biblijskome shvaćanju, punina svih dobara. U tome smislu 62. psalam kaže da je takav mir samo u Bogu. Tko susretne Boga, povjeruje u njega svim srcem, preda se Bogu potpuno i njega zavoli svim srcem svojim, taj ima mir u Bogu.
To je mir o kojemu je Isus govorio i koji je obećao svojim učenicima. To je mir koji nam ovaj svijet ne može niti dati niti oduzeti. No, da bismo posjedovali taj mir, moramo najprije čeznuti za Bogom. Nije mir glavni cilj, nego je to Bog i njegovo kraljevstvo. Isus nas poziva da najprije tražimo kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a sve ostalo, pa tako i žuđeni mir, bit će nam darovano.
Potreba za Bogom autentična je ljudska potreba za otkrivanjem izvora i smisla života. Sveti Augustin lijepo je rekao da nas je Bog za sebe stvorio i naše će srce biti nemirno sve dotle dok se ne smiri u Bogu. Nijedna druga teorija ni ideologija koja ne priznaje tu istinu ne može pomoći čovjeku, štoviše, ona ga otuđuje i degradira.
Tako je Freud držao da je čovjek u svojoj nemoći “stvorio” Boga, koji nije ništa drugo nego projekcija vlastita oca. Da mogne lakše podnositi frustraciju nastalu zbog uskraćivanja nagonskog ponašanja, čovjek izmišlja ideju Boga koji će mu dati potrebnu kompenzaciju za odricanja koja mora činiti u ovom životu kako bi mogao živjeti kao civilizirano biće.
Nietzsche i Marx na istom su putu razmišljanja o Bogu. “Bog je mrtav”, tvrdio je Nietzsche, a “religija je opijum za narod”, govorio je Marx, dodajući kako je vjera najveće otuđenje čovjeka.
Nasuprot tim razmišljanjima, mi držimo da je vjera istinska čovjekova potreba. Iskustvo nas uči da čovjek nikad nije zadovoljan kad god nešto postigne. On uvijek želi još više. Želi više znanja, više ljubavi i dobrote. Te svoje želje on će moći ispuniti samo u susretu s Bogom koji je izvor svega onoga što čovjek grčevito kroz život traži, a ovdje na zemlji ne može do kraja naći.
Čovjeku je potreban Bog da ga spasi od najvećega straha koji dolazi od pomisli na vlastitu smrt. Samo se vjerom može nadvladati ta egzistencijalna tjeskoba pred potpunim nestankom vlastite egzistencije. “Tko vjeruje u mene, živjet će ako i umre” (Iv 11, 25).
Najjača snaga svake religije jest obećanje vječnog života. Vjera nas uvjerava da je istinita naša dubinska želja da vječno živimo, odnosno da nikada ne prestanemo postojati. Osim toga, vjera nas poučava i uvjerava da će dobro, sigurno, biti nagrađeno, a zlo će biti kažnjeno.
Ova istina o vječnoj nagradi za dobro i kazni za zlo daje osobi sigurnost i pomaže joj da se ne osjeća bespomoćno u svijetu nepravdi, jer će sve što se događa na ovom svijetu jednom biti stavljeno pred Boga, vječnoga i pravednoga suca koji će izreći konačnu presudu.
Prema tome, vjera pomaže čovjeku da i u nepravednom svijetu ostane pravedan, te da i u najtežim situacijama ne pada u očaj, nego da sačuva nadu, a samim tim i dobro duševno zdravlje.
Mir za kojim ljudsko srce čezne osigurao nam je Isus Krist kad nas je svojom žrtvom na križu pomirio s Bogom i tako nam otvorio vrata raja. Kristova se ljubav najzornije očitovala u Srcu Isusovu koje je na Veliki petak probodeno. Srce je simbol ljubavi. Kristovo probodeno srce živi je dokaz koliko Bog ljubi ljude. Samo u tom Srcu, satrvenom zbog opačina naših, mi nalazimo svoj mir i utjehu svojoj duši.
Neka ljubav Kristova Srca bude naša snaga da i mi svojom ljubavlju zahvaljujemo Bogu i služimo svojemu bližnjemu i tako se pokažemo dostojnima mira koji nam Bog daruje u Kristu. „Neka ljubav srca moga gori sveđ za Krista Boga, da mu u svem omilim.“
Mijo Nikić, Izvor: http://misija.slobodnadalmacija.hr/
