U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom?
Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.« (Mt 18, 12-14)
Jedno od pitanja s kojima se čovjek susreće jest i pitanje Božjeg interesa za čovjeka: može li Bog voljeti jednog čovjeka, koji je malen, neznatan, grešan, koji se čak izgubio i koji se udaljio od Boga? I kako je moguće da Bog napušta onih devedeset i devet ispravnih, onih koji su mu blizu, kako bi išao u potragu za jednim jedinim, onim koji se sam udaljio i koji je otišao daleko od njega?
To je paradoks evanđelja i Božje ljubavi, koji je teško shvatiti u mentalitetu obilježenom uspjehom, količinom i ekonomskom isplativošću. U svijetu u kojemu se naizgled veliča ljubav, i u kojem prevladava vlastiti interes prije svega ostaloga, sama bit ljubavi ostaje neshvaćena, a to je besplatnost i bezinteresno djelovanje za dobro i spas drugoga.
A upravo je takva Božja ljubav prema čovjeku, to je Otac kojega Sin objavljuje. Pred tom ljubavlju čovjeku preostaje jedino primiti je u zahvalnosti i poniznosti, i živjeti je u odnosu prema drugima, za dobro drugih.
don Boris Vidović
