Bog nas traži jer svatko od nas je njemu dragocjen!

UTORAK, 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Cijeli svoj život smo u pokretu. Uvijek nekamo idemo. Prolazimo ulicama koje su nam poznate i stalno žurimo. Život nas je oblikovao da neprestano makinalno izvršavamo svoje svakodnevne obveze.

Prolazimo jedni pored drugih u toj vrevi života. Gotovo da više nitko nikoga ne primjećuje. Pogledi su nam fokusirani na naše pametne telefone, slušalice u našim ušima, povremeni pogled prema naprijed služi nam kao orijentir prema gdje smo se uputili. Možda tu i tamo koji znatiželjni pogled koji u nama proizvodi čuđenje. Sve smo podredili svojim putevima u kojima nikako ne stižemo sve napraviti i učiniti. Putovima koji ne vode nikamo. Život koji je toliko užurban od nas je stvorio nijeme prolaznike koji su utopljeni u masi kako bi zaboravili na svoj najveći dar a to je osobnost. Izgubili smo se u toj vrevi i podložili sav svoj život nekim novim vođama koji nas slijepo vode po uputama nekih čudnih navigacija. I koliko god mislimo da kontroliramo situacije daleko je to od kontrole sve je to privid kojem slijepo služimo. U svemu se samozavaravamo kako se ne bi smo susreli sa najvećom nepoznanicom a to smo mi sami sebi.

Lakše je postati masa koja ne iskače negoli zadržati svoju osobnost sa svojim jasnim stavom. Usprkos sve signalizacije i svega oko nas što nam pokazuje put izgubili smo se u potpunosti. Izgubljeni u čovještvu postali smo samoživci koji sve bolesno kritiziraju. Kriticizam nam je potamnio um. Postali smo neosjetljivi na sve životne situacije jer smo nezadovoljni sa svojim životnim odlukama koje su nas odvojile od dobra. Olako se predajemo paušalnim procjenama i onda osuđujemo iako na to nemamo pravo. Sarkazam i dvoličnost uvukli su se kao najveća negativnost jer u nama nema ljubavi. Kud god zagrebemo ispod površine stoji ranjeni, izgubljeni čovjek koji vapi biti spašen. I koliko god uporno tražimo slamku spasa uvijek izabiremo krive spasitelje. One koji samo ostavljaju dobar dojam. I koliko god smo zašli u život ostajemo nasukani na obali beživotnosti dezorijentirani i sami.

No Bog nas traži. Njemu je stalo do našeg života, svaki od nas je njemu dragocjen. On je u stanju sve ostaviti i krenuti za nama. On nije čovjek koji pamti zlo niti je onaj koji svoju ljubav daje povremeno i na kapaljku. Njemu je poznato sve naše biće i jer smo mu dragocjeni želi nas pored sebe. Njemu je poznat naš put koji je prepun očekivanja ali i razočaranja. Poznato mu je koliko ponavljamo iste pogreške i kako se baš najbolje ne snalazimo pred izazovima koji nam stvaraju konfuziju i nelagodu. Zna on sve što nas je odvelo na neke druge krive putove iz kojih se teško vraćamo na pravi put. I nije mu teško ostaviti sve i potražiti nas. Zavlači se u svaki grijeh u koji smo upali i upućuje nas na put za svetost života. Spašava nas od onih koji su nas predatorski zarobili i iskoristili i donosi slobodu i mir.

Danas u svom srcu dobro se zagledajmo kojim sve stranputicama smo krenuli i dopustimo da nas Krist pronađe i uputi u svijet milosti i spašenosti. Doista Bog nas neizmjerno voli. Danas intenzivnije kušajmo svekoliko Božju ljubav i vratimo se njemu. Naša duša se ne troši ona se samo jako umori od svega onoga što smo svezali kao okove za nju i onoga što je otišlo od nje a to nismo željeli. Oslobodimo se svega što nas odvlači od Boga i njegove milosti. Danas svu svoju ranjenost povjerimo Gospodinu. Svu svoju izgubljenost predajmo Kristu spasitelju i otkupitelju i neka nas usmjeri novim putevima pravednosti i istine. „Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.“

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 9 = 11