Možda ste svakoga dana zbog nečega zabrinuti.
Bile to male ili velike stvari one oduzimaju ne samo veliki dio našeg vremena, one oduzimaju naš život, jer ovaj život je u konačnici vrijeme koje nam je darovano. Željeli biste ne brinuti oko nekih stvari, ali te negativne misli unutar vas kao da vas neprestano usmjeravaju na ono na što ne želite biti usmjereni. I što intezivnije želite biti udaljeniji od zabrinutosti kao da joj se iznova približavate.
Ne očajavajte! Tu nije kraj! To je svakodnevna borba sa samim sobom, preispitivanje nas samih i naše vjere u Boga. Zabrinutost je tu da pokažemo koliko vjerujemo Bogu. Ne možemo je se jednom za svagda osloboditi, ali zato svakoga dana u svim tim malim situacijama u kojima brinemo možemo reći: „Povjeravam Bože ovu stvar u tvoje ruke. Moj problem prepuštam tebi i ti me vodi kako znaš da je za mene najbolje.“
Zabrinutost je tu da nas podsjeti da rad na sebi nikada ne završava i dokle god oko nečega brinemo znak je da nismo još dovoljno izunutra ojačali, da trebamo raditi na svom strpljenju, povjerenju, dosljednosti i drugim vrijednostima. Ona je tu da nas podsjeti da ovaj svijet nije naša konačna domovina već da se ovdje nalazimo samo na proputovanju i da je pravi naš cilj u zajedništvu s onim koji nam otklanja svaku zabrinutost i vraća mir.
Zabrinutost je znak da je naša narav ranjena i da je potrebna zacjeljenja. Jedini tko može zacijeliti sve naše povrede, našu okrenutost negativnim mislima je Bog. Bog je sama pozitivnost i samo dobro, te što se više budemo usmjereni ka njemu, primali ga u sebe, kroz molitvu, meditaciju i Euharistiju bivat ćemo slobodniji od zabrinutosti. Mir koji će nam On dati postat će temelj onoga najboljega što u životu možemo osjetiti i doživjeti, a to je puno zajedništvo s Bogom.
