“Nije ovdje… Uskrsnuo je.” Tim će riječima anđeli ovoga jutra navijestiti ženama uskrsnuće. “Nije ovdje… Uskrsnuo je.” No, kako će ta rečenica pomoći ženama da vjeruju? Kako će im ta jednostavna rečenica pomoći prijeći iz tuge u nadu?
Kako će im ova rečenica anđelâ “Nije ovdje… Uskrsnuo je” pomoći da se ponovno nadaju u životu, nakon što su upravo iskusile neizmjernu tugu? Doista, neizmjerna je bila tuga tih žena i, shrvane tom žalošću, dolaze na grob rano ujutro, koje će biti Uskrs. Shrvane su. Naime, vidjele su i slijedile Učitelja i Gospodina – Isusa. Slušale su ga kako govori o Očevoj dobroti.
Čule su ga kako govori svima, počevši od malenih. Vidjele su ga kako pridiže malene, kako govori učenjacima i moćnicima, kako im govori da su se prevarili vjerujući da samo zato što misle da poznaju Boga imaju vlast nad malenima, da im mogu govoriti što trebaju znati o Bogu i na neki način nametnuti im način života.
Učenjaci i moćnici su vjerovali da mogu posjedovati Boga. I tako su malene lišili Boga. A kada su moćnici i učenjaci čuli Sina Čovječjega, onoga koji je govorio o Ocu, gdje dovodi u pitanje njihove riječi, uhvatili su ga, zatim su ga ušutkali i ubili!
A žene su nazočile svemu tome i u toj boli toga jutra, šutljive i shrvane, dolaze na grob i žele iskazati posljednju počast tijelu Onoga koga su slijedile, koga su voljele. I u toj šutnji, iznenada, čuje se glas anđela: “Nije ovdje… Uskrsnuo je. Sjetite se… Rekao vam je, obećao vam je.”
Odjednom šutnja nije više šutnja odsutnosti, nije više patnja koja pritišće, nije to više šutnja u kojoj govorimo da smo potpuno sami i da nema izlaza; iznenada šutnja je mjesto Riječi koju se htjelo ušutkati, a koja ponovno odzvanja, ta Riječ, obećanje života povrh svega, obećanje života svima počevši od malenih, od onih koje se želi ušutkati, od onih koji su odbačeni na rubu. Riječ im se daje.
Odsada je šutnja mjesto gdje žene čuju Riječ Božju. I tada one pogledaše u grob, a grob bijaše prazan! Prazan grob je neobičan znak koji govori o Uskrsnuću. Naime, često ne volimo prazninu, zastrašuje nas, ne otvara obzore.
Ponekad nas navodi na misao da ništavilo, smrt i tjeskoba mogu obuzeti čovjeka te ga zatvoriti zauvijek. Ne volimo prazninu.
Žene gledaju, a grob je prazan… “Nije ovdje.” Iz toga praznoga groba žene shvaćaju da ne mogu biti svjedoci odsutnosti, nego naprotiv, uskrsnuća Onoga koji je satrven smrću. Iz praznoga groba izvire nova prisutnost.
Tada žene shvatiše da, nasuprot praznini ništavila i smrti, postoji praznina koja ih vodi k životu, prisutnost koja će koračati s njima cijeloga njihova života. Riječ prebiva u šutnji. Praznina je ispunjena jakom prisutnošću Onoga koga su voljele i koga mogu ponovno voljeti.
No grob je, kao i svi grobovi, mračan. Tada one vidješe, pokraj groba, odjeću anđela, a Evanđelje nam kaže da je odjeća blistala svjetlošću. To je Uskrsnuće!
Nerijetko, mislimo da će smrt, tama, bezizlazne situacije nadvladati naše planove, pa čak i našu nadu. Često mislimo da nikada nećemo uspjeti izići iz svega onoga što zatamnjuje obzore, što zamračuje svijet. Također mislimo da je naša sudbina tama, više negoli svjetlost.
No odjeća anđela nam govori, kao u romanu Yasmina Khadra, “Što dan duguje noći”. Noć je slomljenost Isusa u smrti, satrvenost iz koje je podignut. Dan je svjetlost toga uzdignuća. I odjeća anđela označuje da je trebao proći kroz smrt da ga slomi kako bi živio: Uskrsnuo je!
Katkada, kada razmišljamo o svojemu uskrsnuću, mislimo da je to za sutra, za budućnost, da je to budućnost koja nam je obećana, što je istina. No, danas, sa ženama pokraj groba, trebamo vjerovati jače i drugačije ili istinski. Uskrsnuće nije nešto za kasnije. Uskrsnuće je najprije Kristovo uskrsnuće, a naš život počinje s Kristovim uskrsnućem.
To je poruka praznoga groba: naš život počinje s Kristovim uskrsnućem. U šutnjama koje nas sprječavaju da ispričamo svoju priču i vjerujemo u sebe, u šutnjama koje nas zatvaraju u nas same, odsada u tim šutnjama prebiva život Isusa Krista, koji je ustao od mrtvih.
Praznine, tjeskobe, gubitci nade koji obilježavaju naš život, jer život je težak… te praznine iznenada ispunja prisutnost, prisutnost onoga koji je Živi, Onoga koji je naš život. Tmine, zbog kojih ponekada mucamo i posrćemo u životu… smrti, iskušenja kroz koja smo prošli, sve što nam daje misliti da je smrt kraj svega, sve je to danas, u ovo Uskrsno jutro, obasjano Kristovim svjetlom. Da, uskrsnuo je, nije ovdje.
Uskrsnuo je! A gdje je On? On je u vašemu životu, u životu svakoga od vas, usred naših šutnji i riječi, usred naši svjetlosti i tmina, usred naših povezanosti i naših osamljenosti. On je život!
“Meni je živjeti Krist”, kaže sv. Pavao. Nama, na ovo Uskrsno jutro, život je život Uskrslog Krista!
Izvor: www.dominikanci.hr/
