Svetkovina Uznesenja blažene Djevice Marije nas podsjeća da naš život ne završava na zemlji, nego da se nastavlja na nebesima.
O tome osobito jasno progovara drugo čitanje današnje svetkovine u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima u kojemu nas sv. Pavao, polazeći od temeljnog kršćanskog evanđeoskog navještaja: „Krist uskrsnu od mrtvih“, poučava da ćemo u Kristu svi uskrsnuti: „Kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni.“ Ipak, to uskrsnuti, odnosno „biti svi oživljeni“, dogoditi će se po određenom redu: „Prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku.“
Blažena Djevica Marija, koja je na osobit način Kristova, u tom redu ima, kako nam to svjedoči njezina rodica Elizabeta koja je naziva „majka Gospodina mojega“, sasvim osobito mjesto. U osobitoj povezanosti Marije s Kristom apostolska konstitucija pape Pija XII. „Predarežljivi Bog“ kojom je proglašena dogma o Marijinom uznesenju na nebo prepoznaje temeljni razlog Marijinog privilegija. Tamo između ostalog piše: „Naime, svi dokazi i razmišljanja svetih otaca i teologa oslanjaju se na Sveto pismo kao na svoj posljednji temelj; ono naime blagu Božju Majku predočuje kao najpovezaniju s njezinim božanskim Sinom, koja je uvijek dijelila njegovu sudbinu. Zbog toga se čini da je nemoguće zamisliti da bi ona koja je Krista začela, rodila, mlijekom dojila, držala na rukama, pritiskala na grudi, poslije ovog zemaljskog života od njega bila makar i tijelom, premda ne i dušom, odijeljena. (…) Zbog toga preslavna Božja Majka, tamo od vječnosti na tajnovit način povezana s Isusom Kristom s jednom te istom odlukom o predodređenju, neokaljana u svom začeću, nepovrijeđena djevica u svom Bogomajčinstvu, velikodušna prijateljica božanskog Otkupitelja, koji je izborio potpuni trijumf nad grijehom i njegovim posljedicama, konačno je, kao najvišu krunu svojih povlastica, postigla to da bude sačuvana netaknutom od raspadanja u grobu, te da i ona kao i njezin Sin, nakon potpune pobjede nad smrću, bude tijelom i dušom uznesena u najvišu nebesku slavu, gdje ona sjaji kao kraljica, uz desnu istoga svoga Sina, besmrtnog kralja vjekova.“
Marija je prva, ali nije posljednja. I mi ćemo kao i Marija jednom dušom i tijelom uskrsnuti. I kao što je u Marijinom slučaju bio zaslužan ne samo njezin duhovni, nego i tjelesni odnos s Kristom, ono da ga je „začela, rodila, mlijekom dojila, držala na rukama, pritiskala na grudi“, tako će i za nas biti važan ne samo duhovni, nego i tjelesni odnos s Kristom. Kad i mi uskrsnemo, kad budemo uzneseni na nebo dušom i tijelom, onda će s nama uskrsnuti i naša povijest. Biti će uzneseni i svi naši odnosi. Ono što smo bili i ono što smo čini, doživjeti će svoju puninu. I ništa što doista vrijedi – upozoravam da prava vrijednost nje ono što se nama takvim čini nego ono što je vrijedno Bogu – neće biti izgubljeno, nego će sve to biti preobraženo i u Bogu dovedeno do svoje punine.
Svetkovina Uznesenja blažene Djevice Marije nije dakle svetkovina koja govori samo o cilju. To je svetkovina koja govori i o putu koji trebamo prijeći. Da bi nam predočila što je na tom putu Bogu vrijedno, današnja liturgija je izabrala evanđelje o Marijinom pohodu Elizabeti. Učinjeno je to, pretpostavljam, zbog uspinjanja jer „usta Marija i pohiti u Gorje“, ali još i više zbog Marijinog pohoda Elizabeti u njezinoj ljudskoj potrebi i osobito evanđeoskog hvalospjeva Veličam koji potpuno izokreće naš vrijednosni sustav. Marijin Gospodin kojemu pjeva sa svojim Veliča „pogleda na neznatnoj službenice … rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.“ Poniznost, neznatnost, siromaštvo onih koji u Bogu vide svoj jedini oslonac i stavljaju mu se, zajedno s Marijom, potpuno na raspolaganje u služenju Kristu i planu njegovog spasenja, onoga da svi oni koji su u Adamu umrli, u njemu budu oživljeni! To je ono što Bogu doista vrijedi i što je to što će s našom tjelesnošću biti uzneseno na nebesa.
Nije lako shvatiti, a još manje živjeti te vrijednosti, ali prema uznesenju nema alternativnih putova. Alternativni putovi će nas odvući u usta Zmaja kojemu je, jučer kao i danas, jedina želja da „proždre Dijete“. Zato je i nama upućeno proročanstvo Knjige Otkrivenja koja u slici Žene u porođajnim bolima i mukama rađanja ne prepoznajemo samo Mariju, nego i Božji narod, dapače čitavo čovječanstvo. Naime, pred novom mogućnošću spasenja koje će se dogoditi kad „će u Kristu biti svi oživljeni“, „Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova“ uvijek ponovo želi stati s namjerom da to spriječi. Želi onemogućiti da postignemo dionici spasenja koje nam je Krist osigurao, a koje je u Mariji već ostvareno. Pri tom djeluje na različite načine. Ponekad to čini lukavo, predstavljajući se da nam je prijatelj, da je zainteresiran za naše dobro. Ne uspije li lukavo i zavođenjem, Zmaj počinje djelovati nasilno, otvoreno pokazujući svoju namjeru da proždre, ubije, protjera, kao što je to opisano u prikazu iz Knjige Otkrivenja. Ali mi u odolijevanju Zmaju više nismo sami. Uz nas je sa svojom milošću Isus Krist, onaj koji „uskrsnu od mrtvih“ i u kojemu ćemo „biti svi oživljeni.“ Uz nas je i Marija koju danas promatramo dušom i tijelom na nebo uznesenu i u čijem uznesenju vidimo i svoju budućnost. Otvorimo se toj Kristovoj milosti i učimo se od Marija i njezinog primjera. I molimo je da nam svojim moćnim zagovorom pomogne odoljeti zamkama Zmaja, da bismo, kad dođemo na red, i mi bili dušom i tijelom uzneseni na nebo i čuli onaj „glas na nebu silan: ‘Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast pomazanika njegova!’“
Mate Uzinić, biskup
