Nalazimo se u danima uoči vazmenog trodnevlja. Tri dana koja slijede obično se nazivaju “svetima” ili “velikima” jer nam omogućuju da ponovno proživimo središnji događaj našega otkupljenja; ponovno nas uvode u bitnu jezgru kršćanske vjere: muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista.
To su dani koje bismo mogli promatrati kao jedan dan: oni čine srce i stožer čitave liturgijske godine kao i života Crkve. Na kraju korizmenoga puta spremamo se i mi ući u ono isto ozračje što ga je proživio Isus tada u Jeruzalemu. Želimo u sebi probuditi živo sjećanje na muke što ih je Gospodin podnio za nas te se pripraviti za radosno slavljenje sljedeće nedjelje, “pravog Vazma, što ga je krv Kristova pokrila slavom, Vazma u kojem Crkva slavi blagdan koji je izvorište svih blagdana” (usp. Predslovlje na dan Usrksa u ambrozijanskom obredu).
Sutra, na Veliki četvrtak, Crkva se spominje Posljednje večere za koje je Gospodin, uoči svoje muke i smrti, ustanovio sakrament Euharistije i sakrament ministerijalnoga svećeništva. Te iste noći Isus nam je ostavio novu zapovijed, “mandatum novum”, zapovijed bratske ljubavi. Prije no što zakoračimo u Veliko trodnevlje, no već u bliskoj vezi s njime, u svakoj će se biskupijskoj zajednici sutra ujutro proslaviti misa posvete ulja, na kojoj biskup i svećenici koji su dio dijecezanskoga svećenstva obnavljaju obećanja s ređenja. Blagoslivljaju se također i ulja za slavljenje sakramenata: katekumensko ulje, ulje za bolesničko pomazanje i sveta krizma. To je osobito važan trenutak u životu svake dijecezanske zajednice koja, okupljena oko svoga pastira, učvršćuje svoje jedinstvo i svoju vjernost Kristu, jedinome Velikom i Vječnom svećeniku. Uvečer, na misi Večere Gospodnje, spominjemo se Posljednje večere na kojoj se Krist dao svima nama za hranu spasenja, za lijek besmrtnosti: to je otajstvo Euharistije, izvor i vrhunac kršćanskoga života. U tom otajstvu spasenja Gospodin je ponudio i ostvario za sve koji u njega vjeruju najintimnije moguće jedinstvo našeg i svoga života. Poniznim i izuzetno rječitim činom pranja nogu, pozvani smo se sjećati onoga što je Gospodin učinio svojim apostolima: perući im noge, konkretno je proglasio prvotnu važnost ljubavi, ljubavi koja postaje služenje do darivanja sebe samih, navješćujući tako najvišu žrtvu svoga života koja će se dan kasnije ispuniti na Kalvariji. Prema lijepoj tradiciji, vjernici završavaju Veliki četvrtak bdjenjem molitve i euharistijskoga klanjanja kako bi još dublje proživjeli Isusovu smrtnu borbu u Getsemaniju.
Veliki petak dan je spomena muke, razapinjanja i smrti Isusove. Toga dana liturgija Crkve ne predviđa slavljenje svete mise, no kršćanska se zajednica okuplja kako bi promišljala o velikom otajstvu zla i grijeha koje pritišće čovječanstvo i kako bi se ponovno, u svjetlu Božje Riječi i potpomognuta dojmljivim liturgijskim činima, spomenula Gospodinovih patnji. Nakon što posluša izvještaj o muci Kristovoj, zajednica moli za sve nakane Crkve, klanja se Križu i pristupa Euharistiji, blagujući čestice koje su pohranjene na misi Večere Gospodnje prethodnoga dana. Kao dodatni poziv na razmatranje muke i smrti Otkupiteljeve i da bi se izrazila ljubav i dioništvo vjernika na patnjama Kristovim, kršćanska tradicija potakla je razne oblike pučke pobožnosti, procesije i svete predstave koje žele što dublje u vjernikovu dušu utisnuti osjećaje istinskoga sudioništva na otkupiteljskoj Kristovoj žrtvi. Među tim pobožnostima ističe se križni put, pobožna vježba koja je tijekom godina obogaćena raznovrsnim duhovnim i umjetničkim izričajima koji ovise o senzibilitetu različitih kultura. Tako su se u mnogim zemljama pojavila svetišta nazvana “Kalvarija” do kojih se stiže strmim usponom koji podsjeća na bolan hod muke.
Velika subota obilježena je dubokom tišinom. Crkve su ogoljene i nisu predviđena liturgijska slavlja. Dok iščekuju veliki događaj uskrsnuća, vjernici ustraju s Marijom u očekivanju moleći i razmatrajući. Velika se važnost pridaje pristupanju sakramentu pomirenja, neizbježnom putu čišćenja srca što omogućuje vjernicima da iznutra obnovljeni proslave Uskrs. Ova jedinstvena subota završava Vazmenim bdjenjem koje uvodi u najvažniju nedjelju čitave povijesti, nedjelju Kristova Uskrsa. Crkva bdije uz novi blagoslovljeni oganj i razmišlja o velikom obećanju, sadržanu u Starom i Novom zavjetu, o konačnom oslobođenju od staroga ropstva grijehu i smrti. U tami noći novim je plamenom zapaljena vazmena svijeća, simbol Krista slavnoga koji uskršava. Krist, svjetlo čovječanstva, razgoni tmine srca i duha te osvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. Uz vazmenu svijeću u Crkvi odjekuje veliki vazmeni navještaj: Krist je doista uskrsnuo, smrt nad njim nema više moći. Svojom smrću on je zauvijek pobijedio zlo i svim je ljudima podario sam Božji život. Prema drevnoj tradiciji za Vazmenoga bdjenja katekumeni primaju krštenje, čime se ističe dioništvo svih kršćana na otajstvu smrti i uskrsnuća Kristova. Iz blistave uskrsne noći, Kristova radost, svjetlo i mir šire se životom vjernika svake kršćanske zajednice i dostižu svaku točku u prostoru i vremenu.
Draga braćo i sestre, kroz ove jedinstvene dane usmjerimo odlučno život prema velikodušnom i uvjerenom prianjanju uz naume nebeskoga Oca; obnovimo svoje “da” božanskoj volji kao što je to učinio Isus žrtvom na križu. Dojmljivi obredi Velikog četvrtka, Velikog petka, tišina ispunjena molitvom na Veliku subotu i svečano Vazmeno bdjenje pružaju nam prigodu da dublje shvatimo smisao i vrijednost svoga kršćanskoga poziva koji izvire iz vazmenog otajstva, te da ga ostvarimo u vjernom nasljedovanju Krista u svakoj situaciji, kao što je to učinio on, sve do velikodušnog dara vlastitoga života.
Spominjati se Kristovih otajstava znači i duboko i u potpunosti prionuti uz današnjicu povijesti, uvjereni da je ono što slavimo živa i aktualna stvarnost. Nosimo, dakle, u svojoj molitvi dramatičnost događaja i situacija koje ovih dana pogađaju našu braću u svim dijelovima svijeta. Znamo da mržnja, podjele, nasilje nikad nemaju posljednju riječ u povijesnim događajima. Ovih dana ponovno oživimo u sebi veliku nadu: raspeti je Krist uskrsnuo i pobijedio smrt. Moramo dakle ponovno krenuti od njega da bismo mogli izgraditi svijet utemeljen na miru, na pravdi i na ljubavi. U tom nastojanju koje uključuje sve nas, dozvolimo da nas vodi Marija koja je pratila svoga božanskoga Sina na putu muke i križa, te je sudjelovala, snagom vjere, u ostvarenju njegova nauma spasenja. Uz te misli, već sada svima vama, vašim najdražima i vašim zajednicama upućujem svoje srdačne želje za radostan i svet Uskrs.
Papa Benedikt XVI
