Čovjek se susreće u hrvatskim internetskim mrežama s nevjerojatnom netrpeljivošću i mržnjom prema vjeri crkvenim ljudima i vjeronauku u školama, nazivajući ih idiotima i drugim pogrdnim i natražnjačkim nazivima.
Njihov svjetonazor počinje i završava s onom poznatom uzrečicom kojom se takvi ljudi brane od istine: „Ne vjerujem u ništa što ne mogu vidjeti i opipati.“ Ali ne može se vidjeti ni opipati pamet pa opet takvi ljudi misle kako sve znadu. Mogu li se vidjeti energetska zračenja, struja, radio i TV valovi? Vidi li sila teže koja nam otežava putovanja uzbrdo? Može li vidjeti zrak bez koga ubrzo umiremo? Jasno je da vjerovanje da ne postoji Stvoritelj svega najveća je glupost. Razuman čovjek mora odgovoriti na pitanje kako to da nešto postoji bez uzročnika. Ako izbjegava na to pitanje odgovoriti onda za takve ljude vrijede natražnjački nazivi koji oni daju vjernicima.
Bog je stvorio ovaj svijet, ali nije dio ovoga svijeta te ga se ne može vidjeti pomoću ljudskih sprava, kako je Gagarin svojoj komunističkoj partiji pobjednički izjavio, nakon leta oko mjeseca, da nije vido Boga. Čak i najzaostaliji temelji građevine govore o svom davnom graditelju, jer se ne može vjerovati da je kamenje, složeno po jednom planu, nastalo bez ljudske pameti. Ništa ne nastaje bez pameti, slučajno. Tako i veličanstvena priroda sa svim neshvatljivim zakonima života u biljkama, stablima i veličanstvenim sustavom živih bića govori o velikom Umu koji ih je tako složio da se razvijaju i žive, kao što je konstruktor složio dijelove auta da bez njega prevoze ljude.
Ne možemo Boga dokazati kao matematički zbroj ili prirodni zakon. On se ne može tako točno ustanoviti kao gramatička pravila. Ipak, On uza sve nije nešto maglovito i neodređeno. On je Veliki Um i Stvoritelj svega što postoji, o kome govore njegova djela. Iako je nevidljiv našim materijalnim očima, koje samo vide osvijetljenu materiju, Bog je ipak prisutan u svakom ljudskom srcu kroz glas savjesti koji nas hvali ili prekorava zbog naših postupaka. On je sličan ljubavi i nadi koje su životu osjetljive, ali ne i vidljive. Boga najviše upoznajemo po duši koja je slika Božja. Sve odlike ljudskog duha (inteligencija, plemenite odlike, ljubav, slobodna volja…) ima i Bog u najsavršenijem obliku jer ih ne bi mogao dati ljudima ako ih sam nema. Zlo je uvijek odbijanje dobra. U tim religijama čovjek traži razumom božanstvo. Religije se razlikuju jer ljudi različito zamišljaju božanstvo, Drugi svijet i put do njega.
Te se religije nazivaju naravnim ili prirodnim religijama, jer su bitne tvrdnje o božanskom pristupačne svakom čovjeku, budući da su plod ljudskog razmišljanja o prirodi oko nas i u nama. Jasno je da vjerovanje kako Bog ne postoji nema nikakvo uporište u ljudskom razumu što Sveto pismo opisuje slijedećim riječima „Reče bezumnik u srcu svome: Nema Boga.“ Nevjernik odbacuje vjeru jer time sebi stvara dozvolu da on može raditi što mu se prohtije i tako sav život okreće na krivi put, jednako kao i oni pristalice krivih religija koji misle da im Bog daje slobodu za ugrožavanje života drugih.
Don Luka Vuco
