Na iskustvu čovjek najviše uči, ali iskustvo čovjeka i najviše boli, pogotovo one povrede, udarci, izdaje, omalovažavanja, podcjenjivanja, sve ono na što nikada nije čuo riječ “oprosti” i tako tu ranu nosi kao vatru u svom srcu.
U težini boli čovjek ostaje sam pred tom svojom povredom prolazeći jedan dugotrajan proces patnje koja traje i traje, a onda se pred njegovim životom stvore dvije vrste ljudi: oni koji mu govore da je oprostiti neprijatelju kršćanski i oni koji šute i suosjećaju s njim, ali ta njihova šutnja nije nijema.
Često puta možemo čuti ili vidjeti kako neka osoba sa strane prilazi tim ranjenim ljudima i dotiče se onih najtežih Isusovih riječi „oprosti svome neprijatelju“ kao da su to samo neki senzibilni pjesmuljci ili izlizane fraze. Nevjerojatno je koliko se vidi u očima takvih ljudi, osjeti u njihovom glasu, otkrije u njihovom komentaru da su daleko od toga što govore i da to ponavljaju samo zato što su to naučili napamet, i zato što se nikada nisu našli u takvoj situaciji i iskusili kolika je to količina boli i koliko je to teško učiniti.
Često smo i mi mnogo puta bili svjedoci da čujemo kako netko govori, ili vidimo kako netko piše u komentaru na društvenim mrežama o važnosti opraštanja ali nismo mogli povjerovati tim ljudima zato što smo osjetili kako to samo ponavljaju kao papige, ili nismo vidjeli svjedočanstvo njihovog života, jer je jedan mali zarez, treptaj oka ili nešto treće otkrio nam koja od takvih osoba tako doista vjeruje i živi, a koja to samo glumi. Često ne vjerujemo onim ljudima koji neprestano ponavljaju riječi „ljubi svoje neprijatelje“ kada nam njihov život govori suprotno od toga i glasnije od njihovih riječi.
Više vjerujemo onima koji šute pred tuđom patnjom, daju svoje ruke i rame, nego onima koji samo hladno govore „moraš oprostiti“, vjerujemo im jer znamo da su oni koji šute sami kroz to prošli i znaju što je to, znaju koliki je križ oprostiti nekome tko te povrijedio, nasmario i izdao. Duboko vjerujemo u istinitost Isusovih riječi „ljubi svoje neprijatelje“ ali teško je ponekad to vjerovati onim ljudima koji samo to govore, dok je njihov život nešto posve drugo. Možda govore samo zato što se žele pokazati vjernicima ili misle da je to dovoljno reći.
Na koncu Isusove riječi sa križa sve govore: “Oče oprosti im, jer ne znaju što čine.” Ne govore one to sa neke sigurne pozicije ili nekog sigurnog mjesta već sa mjesta najvećeg stradanja, mjesta najveće patnje. Nije lako reći “oprosti svome neprijatelju“, oprosti onome koji te povrijedio, jer se to ne može reći, to se jedino može pokazati svojim iskustvom, svojim životom i svojim križem. Iako ponekad to izgleda nemoguće uz Božju pomoć sve postaje moguće i upravo tu započinje naš ulazak u Božje kraljevstvo.
