Mnogi mladi ljudi u vremenu traženja žale se na rane koje im je prouzročila ljubav.
Ne samo oni već svaki čovjek sjeća se trenutaka kada je u životu nekome nešto dao i učinio dobro a dobio samo razočarenje i povredu. No ti trenuci koji su ostavili ožiljke na našem biću istovremeno su nam pokazali dvije stvari: pokazali su nam što ljubav jest u onom nesebičnom činu darivanja drugome i što ljubav nije u onom činu kada se na dobro uzvratilo zlom.
Kao što kroz život čovjek sazrijeva mentalno i emocionalno, učeći različite stvari o sebi i svijetu oko sebe, te upoznavajući svoj osjećajni svijet i odnose s drugima, sazrijeva i duhovno. Kroz različite udarce koje su nam zadali drugi dolazimo u situacije da damo oproštenje, što zapravo nije ništa drugo nego ljubav. I što prolazimo više životnih izazova ulazimo u sve više situacija u kojima raste i sazrijeva naša ljubav.
Sazrijevanje ljubavi u isto vrijeme je i sazrijevanje vjere. Jedno prati drugo i jedno ne može bez drugog. Briga za drugoga nadilazi našu brigu za sebe. Kao što roditelji polako i postepeno upućuju svoju djecu u život, u međusobnom povjerenju pomažući im da na različitim izazovima rastu i sazrijevaju, tako i Bog preko naših životnih iskustava i našeg rasta u ljubavi uči nas rastu i sazrijevanju vjere. I što više raste naša ljubav više raste i vjera, što je dublja naša vjera dublja je i naša ljubav.
Obostran je to proces koji se vidi na nama. Kao što ne može sakriti grad na gori ne može se sakriti ni nečije svjedočanstvo vjere. Ako ostajemo nijemi za potrebe drugoga onda je očito da u nama nema ljubavi, no ako istovremeno o vjeri govorimo onda sav taj naš govor ne vrijedi, jer tu vjeru ne živimo. Svakodnevne situacije u odnosima s drugima daju nam mogućnost da povećamo svoju ljubav a istovremeno i svoju vjeru. Nemojmo iz zanemariti, jer drugog puta prema Bogu nema!
