Naš Gospodin Isus vrlo je pozorno promatrao ljude svoga naraštaja, njihove stavove i držanje, te ih je na prikladan i domišljat način nastojao opisati. U svrhu toga je izgovorio i današnju prispodobu koja je završavala pitanjem na koje je odgovor bio više nego očit, jasan i nedvosmislen.
Isus je uočavao da oni koji se smatrahu dobrima i pravednima nisu bili u stanju prepoznati autentičnog pravednika Ivana Krstitelja, za kojega on sam reče da je došao ‘putom pravednosti’. Ivan je doista propovijedao da je pravi put pravednosti put obraćenja k Bogu, što mnogi koji sebe smatrahu pravednima nisu prepoznali i nisu pošli tim putom. Krstitelj je ukazivao na to da opravdanje ne može biti u tome da ljudi sami sebe bez Boga smatraju pravednima i dobrima, ma koliko dobri i pravedni bili, jer bit života vjere nije u samoopravdanju, nego u obraćenju Bogu.
Upravo zato je Isus i ispričao prispodobu o dva sina, poslušnome i neposlušnome, dajući odmah i neposrednu primjenu i tumačenje tvrdeći da onaj sin koji se ipak opredjeljuje vršiti volju očevu predstavlja carinike i grešnike, dok onaj drugi, koji samo na riječima iskazuje vjernosti i posluh ocu, predstavlja glavare svećeničke i starješine narodne. Upravo u tome će i sveti Jeronim vidjeti jedno od mogućih značenja ove prispodobe, te će ovako protumačiti Isusovu izjavu da carinici i bludnice pretječu u Božjemu kraljevstvu poznavatelje Zakona i revnitelje za Zakon: „Carinici i bludnice su zlim djelima odbili služiti Bogu, ali su kasnije prihvatili Ivanov krst pokore. Farizeji su isticali pravednost i hvastali se da opslužuju Božji zakon. Budući da su prezreli Ivanovo krštenje, Božje zapovijedi nisu izvršili.“
No Jeronim nije protumačio ovaj odlomak samo u spomenutom kontekstu i kojem ga je izgovorio Isus, nego ga je protumačio i u nešto širem i drugačijem smislu, to jest u kontekstu Crkve svoga vremena uvjeren kako se ova prispodoba može primijeniti i na odnos između židova koji su odbacili povjerovati i obratiti se i pogana koji su u početku činili zlo, no kasnije su prihvatili put pokore. Tako drži da prvi sin predstavlja pogane koji od početka griješe protiv Boga kršeći naravni zakon, dok drugi sin predstavlja židovski narod jer je izjavio da će otići u očev vinograd, ali nije otišao: „Tu dvojicu sinova – čestitoga i raskalašenoga – opisuje i Luka u prispodobi. O njima je prorok Zaharija rekao: ‘Sebi sam uzeo dvije mladice. Jednu sam nazvao ures, drugu prozvah uzica i pasao sam stado’ (Zah 11,7). Najprije bi rečeno puku naroda posredstvom spoznaje naravnoga zakona: ‘Idi i radi u mome vinogradu.’ To znači: što ne želiš da se tebi učini, ni ti ne čini drugome. Taj je pak narod odgovorio neću. Potom je, kod Spasiteljeva dolaska, obavio pokoru i radio u Božjemu vinogradu. Radom je popravi tvrdokornu riječ. Drugi je sin židovski narod koje je rekao Mojsiju: ‘Učinit ćemo sve što kaže Gospodin’ (Izl 24,3). Ipak nije otišao u vinograd. Ubio je domaćinova sina i sebe smatrao baštinikom.“
A kao što je Jeronim primijenio ovu prispodobu na Crkvu svoga vremena, tako je i nama danas u njoj tražiti poticaje za iskrenu i djelatnu vjeru koja se ne sastoji u riječima, nego u vršenju volje Očeve. Jer ako je Gospodin pohvalio carinike i bludnice jer povjerovaše Ivanu, ujedno je prekorio glavare i starješine što ne povjerovaše, znači da tim više bi morao predbaciti nama ako ne bismo vjerovali njemu Bogu živomu, te ako ne bismo djelima potvrdili stupanj iskrenog zajedništva s njime. Stoga nije dovoljno imati samo sposobnost logičkog rasuđivanja, jer vidimo da su i farizeji ispravno rasudili i odgovorili na Isusovo pitanje, nego je neophodno znati u duhu toga sagledati sebe i imati snagu primijeniti na vlastiti život, te tako životom vršiti volju Očevu. Nama koji smo ucijepljeni u Crkvu, novi narod, ostaje stoga zadaća jačati vjeru u Boga živoga koji nas pohađa svojim smilovanjem, te ga prihvatiti iskrena srca putom obraćenja, jer je to jedini put pravednosti za nas smrtne i slabe ljude. Zahvalimo stoga Bogu što nam je dao prigodu da se predomislimo, te ne oklijevajmo s obraćenjem, nego prionimo na posao zajedništva s Bogom živim vršeći njegovu volju, na što nas ne potiče samo Ivanov primjer puta pravednosti, nego i Kristova jasna i nedvosmislena pouka.
Dr. Ivan Bodrožić, Izvor: www.patrologija.com/
