Dok slušamo današnje evanđelje o ozdravljenju gluhog mucavca, a to je samo jedno od čudesnih ozdravljanja koje je učinio Isus u vrijeme svog javnog djelovanja, možda nam pada na pamet da bi bilo lijepo kad bi i danas Isus hodio zemljom i činio isto. Mnogi potaknuti ovakvim željama hrle od ovog do onog mjesta ukazanja, ovog ili onog svetišta, ovog ili onog iscjelitelja, ovog ili onog polaganja ruku da bi im se dogodilo čudo ozdravljenja.
Ovo nije pojava samo među nama katolicima, nego je vrlo proširena pojava i među drugim kršćanskim zajednicama, a i izvan njih. Svojevremeno je iz tiska je izišla „Enciklopedija novih religija“ u kojoj su nabrojeni svi poznatiji i većina manje poznatih religioznih pokreta, kršćanskih i nekršćanskih, koji su nastali u posljednjih stotinjak godina. Ono što se letimičnim čitanjem može uočiti je da velika većina novih pokreta kršćanske provenijencije u svom temelju ima ideju fizičkog ozdravljenja posredstvom Kristovog djelovanja. Slično je, dakako bez Krista, i kod nekih drugih religijskih pokreta koji nisu kršćanske provenijencije.
Ovo nam je znak da moramo biti vrlo oprezni u susretu s onima koji kažu da ozdravljaju u Kristovo ime. Ne mogu ne iznijeti svoju sumnju da se u pozadini mnogih navodnih ozdravljenja nalazi prijevara, ali i ne upitati se nije li naše traženje takvih pojava često bijeg od stvarnosti i osobnog angažmana, zbog čega se mnogi upućuju ne samo u svetišta i na seminare odobrene od Crkve i od ljudi koji su za takvo što kvalificirani, nego i na skupove koje organiziraju ljudi izvan Crkve ili čak protivni Crkvi. Izbor je svakim danom sve veći, vjerojatno povezano i s teškom ekonomskom situacijom koja se odražava i na sve druge segmente života, ali i jer sve je više onih koji tako žele doći do lake zarade. Pri tom zaboravljamo da se čudo ne mora dogoditi u nečem izvanrednom, da za čudo nije važno polaganje ruku, stavljanje prstiju u uši, pljuvanje ili dodirivanje jezika, a sve to spominje današnje evanđelje kao ono što je prethodilo ozdravljenju. Za čudo je važan istinski susret s Gospodinom, a njega možemo susresti kad god hoćemo i u svojoj sredini. Možemo ga susresti u potrebnoj braći i sestrama, gluhima i nijemima našeg vremena, u njegovoj riječi, sakramentu pokore koji nas treba osloboditi gluhoće u koju nas uvlači grijeh i obdariti slobodom govora, u njegovoj euharistijskoj gozbi ljubavi koja nam je „servirana“ svake nedjelje da bismo je, nahranjeni pričešću koja hrani našu vjeru, otvara uši, driješi spone jezika i čini nas svjedocima dobra koje nam je učinio Gospodin, mogli djelatnom ljubavlju servirati drugima, osobito onima koji su potrebni Kristove ljubavi i u kojima se za nas nalazi utjelovljeni Krist.
Da bi se nešto ovakvo moglo dogoditi trebamo odoljeti napasti da Sveto pismo, uključujući i današnje evanđelje, čitamo ostajući zatvoreni u svijet svojih potreba, problema, želja, snova i da o svemu, pa i o svojim fizičkim problemima, problemima svojih odnosa, problemima svojih napasti, kušnji, izazova, počnemo razmišljati na Božji način. Pred Bogom smo svi gluhonijemi. Ne uspijevamo čuti njegovu riječ, shvatiti je na pravi način i zatim o njoj govoriti. Kažemo mu naučenom molitvom budi volja tvoja, iako to osobno ne želimo čuti, prihvatiti i još manje izgovoriti, a sve zato što imamo premalo povjerenja u njega. Mislimo da je ono što mi želimo bolje i vrjednije od onoga što nam on želi dati, a upravo to je pogrešno. U svojim molitvama ćemo moći biti uslišani, samo ako Bogu iskreno kažemo: „Budi volja tvoja“.
Na ovo se, čini mi se, lijepo nadovezuje poziv sv. Jakova iz drugog današnjeg čitanja da „vjeru Gospodina našeg Isusa Krista slavnoga ne (miješamo) s pristranošću.“ Naime, taj se poziv, premda nam je upućen kao upozorenje da svim ljudima u crkvi pristupamo jednako i neovisno o imovinskom stanju, može shvatiti i kao poziv da i Isusu pristupamo uvijek jednako. Bio on euharistijski prisutan u ovoj ili onoj crkvi, ovom ili onom svetištu, to je uvijek isti Isus. Ovome možemo dodati i Isusovu prisutnost, dakako na drukčiji način, u članovima svojih obitelji, u onima koji su mi bliski, koji pripadaju mom društvenom krugu, a kojima smo po naravi stvari upućeni pomagati i služiti, ali i u onima koji ne pripadaju našim obiteljima i društvenim kruhovima, osobito siromasima, ljudima u potrebi koje susrećemo i izbjeglicama koji kucaju na naša vrata, bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnost. I u svima njima ga trebamo prepoznati i poslužiti.
Vjerovati da je Isus samo ondje gdje je na djelu neki karizmatik i svesti svoje življenje kršćanstva samo na pokoji seminar, hodočašće, a ne biti oni koji žive svoju vjeru iz nedjelje u nedjelju, u odnosu prema onima koji su nam bliski i onima koji nisu, ali nas trebaju, znači ne vjerovati u Isusovu prisutnost u Crkvi kao zajednici vjernika, u euharistiji, ispovijedi i drugim sakramentima, njegovoj riječi i, osobito, znači ne vjerovati u njegovu prisutnost u potrebnima. To znači, zapravo, biti na krivom putu, znači ne biti, ma usuđujem se i to reći, vjernik, nego biti onaj kojemu je samo do senzacije. To je, u konačnici, biti gluh i nijem, biti potreban Isusovog dodira da bi se i nama otvorile uši, razriješio jezik i naš život postao proslava Boga, a mi kao kršćani živjeli i u našim obiteljima, župnim crkvama, radnim mjestima, ulici, školi, a ne samo na seminarima i hodočašćima. Nisam protiv karizmatskih seminara i hodočašća, ali jesam protiv toga da ostanemo samo na takvom obliku kršćanskog života. Ta dimenzija kršćanskog života je poticajna i dobra, ali samo ako je nešto povremeno i nije isključivo. Pretvori li se u nešto redovito i osobito pretvori li se u nešto isključivo, postane beskorisna, pa i štetna. Ta dimenzija kršćanskog života ima smisla i dobra je samo ako je poticaj za kvalitetnije življenje drugih dimenzija kršćanskog života, odnosno ako je poticaj da ono što tu iskusimo pretvorimo u svoju kršćansku svakodnevicu koju živimo u svim njezinim dimenzijama. Samo u tom slučaju nas ta dimenzija zaista može ozdraviti od naše gluhoće i nijemosti i osposobiti nas da svima koje susrećemo i s kojima živimo, a osobito onima koji su toga potrebni i kojima smo dužni to učiniti, kažemo riječima i životom, s vjerom i ponosom, da nas je Bog pohodio, da nam je, iako i mimo naših planova i želja, Isus Krist učinio puno dobra, jer što god je učinio: „Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.“
Mate Uzinić, biskup
