Iz nedjelje u nedjelju slijedimo stvarnost oporog odnosa prema Kristu. S njim se razračunavaju vodeće elite u Jeruzalemu. Sve ovo neposredno predhodi njegovoj muci i smrti.
Zato nakon provokativnog prošlo nedjeljnog pitanja danas slijedi novo. Vodi se žućna i vrlo intezivna rasprava među njima. Krist ustrajno pojašnjava kako cijelo ovo vrijeme imaju krivu sliku o Bogu i krivu sliku o čovjeku. No ne da im se u okorijelosti čuti njegov glas. To je onaj dio u kojem se oni tako grčevito bore za svoje naučene fraze koji su postali postulati njihova promašena života.
To su njihovi neoborivi principi koji su bezdušni i koje se zaustavljaju na osobnim spoznajnim metodama. Iako poznaju pisma njih nije ni najmanje briga ni za Bogom niti za čovjekom. Nije ih briga za bilo kojom drugom stvarnošću već se bore za svoje imaginarne svjetove koji ruše njihove krive temelje. A kad znaš da živiš suprotno od onoga što govoriš i što naučavaš onda je tu ogromni jaz i tama. Neautentičnost i licemjerna dvoličnost.
Koja je zapovijed najveća? I danas, kad bi pitali, proveli anketu među vjernicima, zanimljivo bi bilo što bi odgovorili. Ponos koji igra na kartu oholosti može smišljati pitanja koja će uvijek nekome nabijati na nos ono što se nalazi u drugom. Sebe je jako teško kritizirati i sve svoje stavljamo na pijadestal obožavanja. Danas ovo pitanje postavili smo i mi Kristu. Ponajviše da ga i mi iskušamo.
Naš je život toliko potrebit nama dragih odgovora koje smo zamislili. Uvijek želimo da nam se laska i sve što činimo tražimo da imamo nekakva ograničenja u kojem bi zadovoljili one naše potrebe prema Bogu, a da imaju za nas uvijek dobru i kvalitetnu podlogu za život. No, ne može se živjeti bez onoga što nije Božje naravi. Hoćete li odgovor evo vam ga: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Nema drugih zapovjedi. O ovom visi sav zakon i proroci.
Sve je sadržano u dvije jednostavne rečenice. Ljubav prema Bogu zahtijeva cijelo biće, dosljednost koja onda se reflektira u cijelom načinu življenja. Da nam bude prihvatljivije Isus ne govori o našem poimanju ljubavi jer je ta ljubav pa i u najmanju ruku čudnovata. Kažemo da volimo kolače, da volimo šetnje svašta mi volimo i ljubavlju nazivamo. Čak je i djelotvorna ljubav u drugačijoj sferi. Roditelji iz prevelike zaštitničke ljubavi upropaste djecu krivim odgojem i zagušivanjem vodeći se vlastitim neostvarenim ciljevima, željama i ambicijama. U ime ljubavi se zavidi, otima, napušta djecu i supružnike, krade, zarobljava, ubija. Jednima je ljubav, napose ona koje treba vezati supružnike, obična kemija, a drugima sebična strast, nagon. Čak se i nemoral i grijeh nerijetko opravdava u „ime ljubavi“.
Danas je još jedan oblik interesantan kad spominjemo ljubav ona čak ima i rok trajanja. Kao da je kakva konzerva ili limenka s datumom koji osigurava trajnost jer iza toga se pokvari. To je ova naša ljubav koja nam daje pomalo krive smjernice jer svojom vlastitom ljubavlju ljubav mjerimo i kod drugih i kod Boga. Govor o najvećoj zapovijedi je zapravo isprepleten. Izjednačene su obje zapovijedi ljubavi. Bog koji je ljubav je čovjekoljubac. Ljubiti Boga možemo jedino ljubeći onoga koga on ljubi. Stoga je i samim ovim izjednačenjem, Isus nas uputio da stvaralački budemo suradnici Božji.
Pročistimo svoju ljubav prema Bogu. On neka postane centar našeg života. Započnimo ljubiti kako on ljubi cijelim svojim postojanjem. To je poziv na život kakav je u njemu samome i iz njega izvire i razlijeva se u nas. Nemojmo se oglušiti na onaj njegov zov koji traži izvornost i nikada se ne smijemo pokolebati već ljubiti božanski. Ispravljajući u sebi dosadašnju ograničenu, naučenu, uvjetovanu ljubav i živeći izvornu Božansku ljubav koja ljubavlju mijenja svijet.
Don Damir Bistrić
