Jedna stara legenda pripovijeda da je usred pustinje bio zdenac vode koji je gasio žeđ zauvijek.
Svi koji bi pili s tog zdenca ne bi nikad više bili žedni. Malo njih je zapravo vjerovalo u tu priču. No, jednoga dana neki je čovjek pronašao zemljovid na kojem je bilo točno označeno gdje se nalazi taj zdenac. Dobro sakrije zemljovid da ga netko ne bi pronašao i žurno krene prema zdencu. O njemu se otada više ništa nije znalo.
Prolazile su godine. Drugi je čovjek slučajno pronašao taj zemljovid. Nikomu ništa nije rekao, zemljovid je dobro sakrio i pošao u pustinju da sȃm pronađe čudesni zdenac. O njemu se također više ništa nije znalo.
I opet je prošlo mnogo godina, dok nije netko treći opet slučajno pronašao zemljovid i ista priča se ponovi po treći put. Događalo se tako stotinu godina, sve dok jednom zemljovid ne pronađe čovjek koji ga nije sakrio, nego ga je svima pokazivao. I opet je bilo malo onih koji su vjerovali, jer su govorili da je to nemoguće. Samo mala skupina odvaži se da pođe tražiti zdenac. Put je bio neobično težak zbog nesnosne vrućine. Ali kako su putovali u skupini, uspjeli su preživjeti, pomažući jedan drugome i dijeleći ono malo vode što im bijaše ostalo.
Nakon nekoliko dana putovanja pustinjom, pronađoše zdenac. Tamo opaze prizor od kojega im zastade dah. Oko zdenca bilo je na stotine ljudskih kostura. Ljudi se bijahu približili zdencu i vidjeli vodu u dubinama, ali nisu imali čime zahvatiti, zato su svi poumirali od žeđi. Tražili su vodu samo za sebe, a sami je nisu uspijevali dohvatiti.
Tada ljudi iz skupine sjednu da se dogovore kako riješiti problem. Nisu imali ni uže niti vedra. Poskidali su odjeću i od nje načinili dugačko uže. Svezali su ga za bocu i tako zahvatili vode. Na taj su način svi mogli piti i, začudo, nisu više žeđali. Tajna uspjeha bila je u tome što su putovali u skupini i što su se međusobno pomagali.
José Real Navarro
