Najteže nas u životu pogađa ljudska nezahvalnost. Upravo o toj bolesti osobito bolesti našeg vremena koja je puno gora od fizičke gube jer zahvaća dušu i srce i čini čovjeka bezosjećajnim, „bez duše i srca“ pripovijeda današnje evanđelje.
Dok je Isus dolazio putem, desetorica gubavaca vikala su i tražila da im Isus pomogne. Ljudi bez nade, bez obitelji, bez prijatelja, bez budućnosti, živi zakopani. I onda evo dolazi Isus. Čuli su da je Božji čovjek. Budući da se nisu smjeli približiti zdravim ljudima, ta su desetorica gubavaca vikala iza glasa: «Isuse, učitelju smiluj nam se!» Isus ih uputi samo svećenicima neka se prijave da su čisti. I doista, idući putem primijete kako je guba s njih iščezla. Od radosti nisu znali što bi. Devetorica odmah poletješe svojim kućama, ženama i djeci, da kažu da su ozdravili. Bijahu svi Židovi, vjernici! Jedan je bio Samarijanac, polupoganin, nevjernik. Kada su ozdravili samo je ovaj polupoganin došao zahvaliti Isusu. «Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ostala devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca»!? I otpremi ga riječima: «Idi vjera te tvoja spasila»!
Ako prema kome trebamo biti zahvalni onda je to Bog. A ipak vidimo i iz biblijskog primjera i iz naše svakodnevne prakse da ni prema kome nemamo toliko nezahvalnosti, prigovora, pobune, huljenja, psovke kao protiv Boga. Samo se jedan gubavac zahvalio, a ostalih devet se uvalilo u svoj vlastiti egoizam i samodostatnost. Misleći da su sami sobom izliječeni zato što su se pokazali svećenicima što su učinili propisani obred i sad su „mirni“. Zadovoljili su se pukom formalnošću, procedurom, obredom dobili krsni list. Samodostatni i dovoljni sami sebi odmaglili u nepovrat. Ne započeše živjeti novi život koji im je darovan. Nisu li tek sada trebali pasti ničice pred Bogom u zahvalnosti srca i započeti novi život a oni nastaviše starim prašnjavim stazama. Pretvorili se u čopor ozdravljenih nezahvalnika. Guba im se nije izgubila, nego im se opet vratila, ovaj put u beskarakternu dušu. I to ona bezosjećajna, kamenih srdaca i zatvorene pameti. Zahvalnost Bogu ne pokazuje se samo riječima, vanjštinom, obredom nego ponajprije vlastitim životom.
Nezahvalan sam Bogu svaki put kad ja vjernik izvrćem naglavačke onaj njegov vječni božanski zakon upisan u mojoj savjesti. Koliko god mi vikali ..druga su vremena. Isus Krist; jučer, danas, sutra isti je! Barem mi koji smo svake nedjelje za stolom Gospodnjim, pozvani smo ozbiljno promišljati i razmišljati o svojoj vjeri, a ne samo se zadovoljiti nekakvim beživotnim vanjskim formama od kojih nema života. Zato Pavao veli Timoteju u drugom čitanju: Spominji se Isusa Krista…» On je za nas umro i uskrsnuo.
Spomenimo se, što je Bog za nas učinio. Spominji se stalno njega i pristupi mu ako hoćeš započeti novi život, a ne se samo vrtjeti u krugu neostvarenih zemaljskih snova! On i jedino On daje novu tebe traži i svidi se samo Njemu. I ne budi zadovoljan svojom vjerom koju si sveo na beživotni običaj koji nema nikakva odjeka ni traga u tvom življenu. Eto upravo je takva praksa bila nesreća Isusovih suvremenika, farizeja. Na običaje su previše pazili, a srce i dušu zanemarili. Odjurili su u život onako ko bez glave, važnije im je prolazno ljudsko, nego neprolazno božansko, sad gubaviji nego prije.
Stoga valja upamtiti da život bez Boga i zahvalnosti Bogu, bez prepoznavanja silnih Božjih djela u osobnom životu pretvara se ne u život, već u smrt i umiranje, i to svakodnevno. Koliko god se mi trudili sebe i druge uvjeravati da to nije tako. Život pokaže prije ili kasnije; jedino je Bog moderan i suvremen a sve ljudsko bez Boga prolazno i propadljivo, čak i opasno! Onih deset gubavaca, židova, bili su vjernici, ponosni na svoju vjeru i izabranje ali nažalost ništa više od toga. A Isus samo Samarijancu, poganinu reče: Ustani! Idi! Vjera te tvoja spasila! Započni novi život očišćen vjerom!
Don Damir Bistrić
