Vrijeme došašća prikladno je vrijeme da se probudimo i prisjetimo Isusova odgovora. On će opet doći. To daje konačan smisao cijelom hodu čovječanstva.
Gospodin će opet doći. Kada i kako će doći? To ne znamo. To i nije bitno pitanje. Važno je da se u naše srce ukorijeni činjenica da će on sigurno doći i da sve učinimo da nas taj dolazak nebi neugodno iznenadio. Isus u evanđelju neprestano najavljuje svoj drugi dolazak. On je zajamčen i siguran kao što je je istinit i njegov prvi povijesni dolazak.
Iznosi si nam i prispodobu. U Noino vrijeme nitko i ne sluti kraj. Ljudi su mislili samo na to kako će organizirati svoj ovozemaljski život. Najvažnije im je je bilo jesti, piti, oženiti se. Kao da imamo pred sobom i današnje potrošačko društvo. Vežemo se uz želje tijela. Međutim, na scenu dolazi Noa sa svojim kovčegom, lađom. Potop prekida ljude u njihovu uhodanom načinu života. Nastaje kataklizma, kaos. Međutim, sličnih pojava ima tijekom cijele povijesti. Danas nam slično tome prijeti nuklearni ili biološki rat. Poplave, gladi, potresi, uragani i danas potresaju svijet.
Drugom slikom o tatu koji želi potkopati i okrasti kuću Isus opet poziva na budnost. Važno je uvijek tako živjeti da nas ni jedan događaj povijesti ne nađe nepripravne. Međutim, tom istom slikom Isus bi htio reći još nešto. Ako domaćin mora budno paziti da mu lopov ne dođe iznenada i ne naudi njegovim materijalnim dobrima, koliko više treba bdijeti da nam netko ne naudi duši. U tom pogledu sada dolazi Isus. On dolazi kao Zaručnik. Služi se istom slikom: stoji na vratrima. Međutim on kuca. Čeka da mu domaćin iznutra otvori vrata. Tada će se dogoditi susret, bit će to dolazak koji će ispuniti kuću, osmisliti život. Upravo je to puni smisao došašća i Božića.
Fra Zvjezdan Linić
