Neprestano se suočavamo s pitanjima života. Čovjek je jedino živo biće koje si može postaviti pravo pitanje o životu kao takvom, o smislu života, o početku i svršetku ovozemaljskog života.
Sva druga živa bića ili vegetiraju ili slijede stanoviti instinkt, a čovjek je “homo sapiens” i normalno je da želi ponirati u tajnu svoga života. Potpuno je očito da nitko nije samoga sebe stvorio i dao. Svi smo u tom pogledu upućeni na drugoga, na druge kojima dugujemo život.
Međutim, ni tu se ne može naći potpuni odgovor ako ostanemo na razini ljudskih čimbenika. Život čovjekov je više od čiste biologije. Tajna ljudskog bića izmiče ljudskim računicama. Zapanjeni smo činjenicom kako i roditelji koji su direktno upleteni u tajnu novoga života pod srcem majke čekaju tajnu čovjeka kao osobe. I uvijek bivaju iznenađeni i u redovitim okolnostima zadivljeni djetetom kad ga dožive kao osobu koju kod porođaja prihvaćaju i prepoznaju. Ali baš u takvom času osjećamo kako dar osobnog ljudskog života nadilazi sve ljudske računice. Roditelji mogu željeti dijete, čekati bebu, ali to dijete, ta beba, od prvog časa začeća obdarena je osobnošću, jedinstvenošću koja govori o osobnoj duši, principu života kojim ni roditelji ne mogu manipulirati.
U slici stvaranja čovjeka, kako nam donosi Biblija, kao da otkrivamo takvu poruku. Bog je sve stvarao jednostavnom riječju i nastajalo je nebo i zemlja, svemir i zemaljska bića. Ipak, u tom slikovitom govoru sasvim se jasno otkriva kako je Bog čovjeka stvarao posebno, kako je sve stvorio za čovjeka, kako je čovjek kruna stvaranja. Zato je stvaranje čovjeka opisano kao osobni angažman Boga Stvoritelja. Bog se potrudio da oblikuje ljudsko tijelo, a potom se nadvio nad mrtvo truplo i udahnuo mu je u nosnice svoj božanski dah života. I čovjek je postao živo biće.
Kao da se u toj slici nazire ono što možemo otkriti i u tajni svakog čovjeka. Ljudi imaju u sebi stanovitu biološku pretpostavku da se začne ljudsko biće, ali Bogu pripada onaj neizrecivi dar besmrtne i jedinstvene ljudske osobnosti, besmrtne duše, po kojoj je čovjek poseban. Taj pečat osobnosti sinkronizirano se događa s biološkim trenutkom oplodnje u sjedinjenju roditelja. Zato oplođena stanica ljudskog bića nije više neki neutralni biološki proizvod kojim bi se moglo manipulirati po hirovima ljudskih želja, nego je to već ljudsko biće koje je potpuno otvoreno rastu i razvoju u zrelog čovjeka. Svjetske rezolucije o ljudskim pravima naglašavaju da je čovjek subjekt tih prava od prvog časa začeća do naravne smrti.
Hipokratova zakletva podsjeća buduće liječnike da su dužni liječiti svakog čovjeka i boriti se za život i zdravlje svakog čovjeka, i to od začeća do naravne smrti. Abortus i eutanazija nikad ne mogu biti prihvaćeni kao nešto civilizacijsko i ugrožavaju ne samo dostojanstvo ljudskog života nego i sam život. A katolici svojim upozorenjima: “I ja sam bio nerođena beba!” ili “I ja sam bio embrij!” upozoravaju odgovorne da se ne može pristupati tajni života samo pragmatično, nego odgovorno i cjelovito.
Fra Zvjezdan Linić
