IPAK SE (O)KREĆE! (1)
Galileov kod?!
Nazire li se skori kraj svim tim “kodovima” upitat će se (i to ne bez razloga) pokoji čitatelj nakon gornjeg naslova. Još i više, kakve veze ima Galileo Galilei s kodovima? Odgovor na posljednje pitanje nalazimo kod Dana Browna: ima jednake veze kao i Leonardo da Vinci. Brownova mašta neiscrpna je u konstruiranju novih kodova.
Nakon što smo se u Brownovom romanu Da Vincijev kod susreli s neutemeljenom teorijom urote protiv Katoličke Crkve, navodno kodiranom u djelima umjetnika Leonarda da Vincija, Dan Brown u svom drugom romanu Anđeli i demoni, služeći se istom matricom, svim znanstvenicima i umjetnicima, čak i onima koje povijest pamti kao angažirane vjernike, među kojima istaknuto mjesto, dakako, da pripada Galileu Galileju, pripisuje pripadništvo antikatoličkom društvu Iluminata. Falsificirajući povijesne činjenice, sljedeća Brownova preokupacija je uvjeriti kako je Galileo bio član tajnog društva Iluminata i da je u svome znanstvenom opusu kodirao poruke Iluminata usmjerene protiv Katoličke Crkve. U ovom prikazu najprije ćemo se osvrnuti na lik ovog velikog znanstvenika, na temelju stvarnih povijesnih činjenica, a u idućim prilozima na falsifikat njegovog lika iz pera Dana Browna.
Galileo Galilei rođen je u Pisi 1564. kao sin firentinskog plemića, u vrijeme kratkog zadržavanja obitelji u tom gradu. Još kao mladić istakao se svojim zanimanjem za matematički i prirodoznanstveni studij. Nije skrivao svoju antipatiju prema rješavanju prirodoznanstvenih zadataka po načelu tada prevladavajuće Aristotelovske filozofije, a kako je zbog financijske oskudice prekinuo studij u četvrtoj godini, i nikada nije diplomirao, brzo je izgubio i profesorsku katedru u Pisi. Nedugo zatim prihvatio je istu u Padovi, u gradu koji se i danas ponosi Galileovom katedrom. Čim je došao do informacija o otkriću dalekozora u Nizozemskoj, odmah je pristupio njegovom konstruiranju i bio je prvi koji je teleskop primijenio za astronomska promatranja. Zahvaljujući teleskopu došao je do otkrića Jupiterovih satelita, zapazio srpoliki svjetlosni lik planeta Venere i mrlje na Suncu, koje su mu svojim odmicanjem dale povoda za pretpostavku o okretanju Sunčeva tijela.
Ova su ga otkrića učvrstila u uvjerenju da heliocentrični sustav (prema kojemu je Sunce središte), što ga je sedamdesetak godina ranije zastupao Nikola Kopernik, odgovara stvarnom poretku stvari u prirodi.
Nikola Kopernik
Odakle poljskom astronomu i matematičaru Nikoli Koperniku (1473-1543) ideja da se zemlja okreće oko Sunca (heliocentrični sustav), a ne obrnuto, Sunce oko Zemlje (geocentrični sustav), kako je do njega bilo opće rasprostranjeno uvjerenje? Napomenimo da je geocentrični sustav, prema kojemu je Zemlja središte svemira, bio spoj Aristotelove fizike (378-322. prije Krista) i astronomskih proračuna Klaudija Ptolomeja (oko 150. prije Krista), a izgledao je i u skladu s osjetnim iskustvom kao i s nekim biblijskim odlomcima, ako se Bibliju shvaća doslovno. Teoriju heliocentričnog sustava u davna vremena zagovarali su Filolaj (oko 320. prije Krista) i Aristar (oko 280. prije Krista), ali do pojave Nikole Kopernika nitko ranije nije ujedinio sve elemente u pravi sustav i detaljno matematički razradio kako bi se na temelju njega mogla izračunati kretanja planeta.
Kopernik je, kao i Galilei, astronomiju studirao u Rimu. Radeći, po Papinom nalogu, na poboljšanju kalendara, nakon tridesetogodišnjih izučavanja, završio je svoje glasovito djelo o kretanju nebeskih tijela, u kojemu je izložio svoj novi heliocentrični sustav, braneći ga od eventualnih prigovora – bilo teološke prirode, bilo sa strane aristotelovske filozofije. Dodajmo i to da je Nikola Kopernik bio pobožan čovjek, a premda nije bio svećenik njegov ga je stric – biskup – imenovao kanonikom, koji je i svoje životno djelo De revolutionibus orbium coelcstium (O kretanju nebeskih sfera) posvetio papi Pavlu III. (1534-1549), osobno ne nalazeći u njemu ništa što bi bilo u sukobu s vjerom i znanošću. Zbog manjkavosti ondašnje fizike Kopernik nije bio u stanju znanstveno prihvatljivo potkrijepiti svoju teoriju pa je njegovo djelo, zbog podosta manjkavosti, trebalo još puno korekcija. Kako je Kopernik bio loša zdravlja, razradu konačnih detalja njegove knjige preuzeo je 1543. G. Rheticus (1514-1574), i njegov prijatelj, luteranski teolog, A. Osiander (1498-1552).
Osiander je, u strahu od mogućih teoloških i filozofskih napada, i mimo znanja Kopernika, umetnuo vlastiti nepotpisani predgovor, za koji se krivo mislilo da je Kopernikov. U njemu je prikazao novu znanstvenu teoriju samo kao matematičku hipotezu, koju još ne treba smatrati sigurnom, pa čak ni vjerojatnom, ali koja ipak pruža bitne usluge pri lakšem izračunavanju astronomskih pojava. Tako je vješto izbjegnut sukob između biblijskih stručnjaka i nove astronomije, koji će uzeti maha s nastupom Galileo Galilea. Kopernikova knjiga objavljena je 1543., doslovce jedan dan prije njegove smrti. Čak i kada je 1566. godine u Baselu doživjela svoje drugo izdanje, protiv nje se nije čuo niti jedan jedini crkveni prigovor, ali su joj ondašnji znanstvenici uputili oštre prigovore od strane fizike. O kakvim je prigovorima bilo riječ? Ne poznavajući zakon sile teže, koji će tek kasnije biti otkriven, znanstvenici su teoriji o okretanju Zemlje prigovarali da, kad bi bilo istinito da se Zemlja okreće, na Zemlji bi se neprestano morao opažati nezamislivo snažan vihor vjetra. Budući da već i najmanje ispaljeno zrno izaziva primjetno zviždanje u zraku pri svom prodoru kroz njega. Još više bi ga prouzročila golema zemaljska kugla u svojoj jurnjavi oko vlastite osi i Sunca. Činilo se da je nova teorija, bez obzira na njezinu usklađenost s pojavama na nebu, ipak bila u suprotnosti s pojavama na Zemlji. I kada je 70 godina kasnije Galilei svojim otkrićima na nebu pružio nove, stvarne dokaze za teoriju o kretanju Zemlje, zatekao se i on, poput Kopernika, bespomoćan pred navedenim fizikalnim činjenicama i zapažanjima na Zemlji.
Prvi Galileov sukob s Crkvom
Zahvaljujući novootkrivenom teleskopu Galileo je otkrio Jupiterove satelite, srpoliki lik planeta Venere i da se Zemlja okreće oko Sunaca kao i oko svoje vlastite osi, što je sve potkrepljivalo Kopernikov sustav. Kako je Galileu bilo stalo da ishodi od pape i formalno odobrenje za Kopernikov sustav, kojeg je on potkrijepio novim argumentima, u svom nastojanju zapao je u teološke sukobe, uvukavši crkvene suce u prirodoznanstveno sporno pitanje, oko čega su oni u početku oklijevali.
Galileo je prilikom svoga prvog pojavljivanja pred papom, kardinalima i znanstvenicima u Rimu 1611. naišao na sjajan prijem. Rimska Accademia dei Licei imala je vrlo malo primjedbi na njegova otkrića tako da je 1613. godine sama uputila njegov spis na tiskanje u Rimu.
Obijesna revnost kojom je Galileo po povratku iz Rima pokušao širiti svoju teoriju, isprovocirala je njegove protivnike koji su se upustili u žučljivu polemiku. Jedno Galileovo pismo iz 1613., godine u kojemu on otvoreno brani Kopernikov sustav, kojega je sada i teološki pokušao obraniti pomoću odgovarajućih interpretacija, nekih pomalo sumnjivih navoda iz Biblije, bili su podloga na kojoj su njegovi protivnici kod Svetog Uficija u Rimu, pokrenuli protiv njega tužbu zbog filozofskih i teoloških zabluda. Dakle, ovo je važno uočiti, Galileov sukob s Crkvom izbio je na teološkom, a ne na prirodoznanstvenom polju, kako nas uvjerava Dan Brown u svome romanu Anđeli i demoni.
Kad je saznao za ovu prijavu, Galileo se dobrovoljno uputio u Rim da obrani svoje stajalište. I opet je u Rimu naišao na srdačan prijem. Iz poštovanja prema uglednom znanstveniku papa Pavao V. (1605-1623) slučaj i nije predao pravom inkvizicijskom sudu, kako je inače bila praksa u sličnim slučajevima, nego je preispitivanje optužbe povjerio jednoj kvalifikatorskoj komisiji.
Istraga nije imala ishod kakav je Galileo priželjkivao. Komisija teoloških kvalifikatora donijela je osudu u dvije rečenice: 1. Učenje o mirovanju Sunca čini se “apsurdnim i pogrešnim u filozofiji, a protivno je Svetom pismu”, pa je, prema tome, heretično; 2. Ideja o kretanju Zemlje također je apsurdna i pogrešna u filozofiji, protivi se Svetom pismu, a u teološkom smislu – ako baš i nije heretična – treba se smatrati “pogrešnom u vjeri”.
Napomenimo i to da Kopernikova teorija o heliocentričnom sustavu, koju je branio Galileo, od crkvenog autoriteta nije bila stvarno proglašena heretičnom. Čak nije bila ni apsolutno zabranjena za upotrebu u znanstvenim krugovima. Bilo je zabranjeno da se izlaže kao apsolutno sigurna, definitivna, a to znači da se kao običan pokušaj objašnjenja kretanja nebeskih tijela, dakle kao hipoteza, može i dalje zadržati i koristiti.
Crkva je, štoviše, bila spremna čak i prihvatiti heliocentrični sustav, ali pod uvjetom da Galileo za tu tvrdnju predoči znanstveni dokaz. U nedostatku znanstvenih dokaza Galileo je pribjegao teološkim, i u njima se zapleo.
Iz obazrivosti prema Galileu čitav postupak, uključujući i njegovo priopćenje Galileu, odvijao se u diskreciji. Galileu je u tajnosti priopćen ishod istrage 26. veljače 1616. s nalogom da taj nauk, službeno proglašen pogrešnim, potpuno napusti, bez ikakvih zahtijeva da je se pod zakletvom odrekne, ili čega drugoga što se kasnije prepričavalo. Naputak mu je u njegovom osobnom stanu, u najstrožoj diskreciji, priopćio njegov osobni prijatelj kardinal sv. Robert Bellarmin (koji je studirao astronomiju na istom fakultetu na kojem i Galileo Galilei), pred javnim bilježnikom i svjedocima, s napomenom da ga čeka zatvor ako se ne pomiri s nalogom. Galileo je izjavio da se pokorava nalogu pa je otpušten. Dakle, da sažmemo, Galileo je u Rim došao dobrovoljno, sloboda mu ni jednog trenutka nije bila okrnjena, a postupanje s njim za vrijeme cijelog sudskog postupka bilo je krajnje obazrivo, što je priznao i sam Galileo, kako to potvrđuju njegova pisma. Zbog nedostatka argumenata, zbog tadašnjeg stanja prirodnih znanosti – nije mu pošlo za rukom uvjeriti crkvenu komisiju u vjerodostojnost Kopernikove teorije. Valja dodati i to da ni njegovim protivnicima, uključujući i teologe, nije dostajalo znanstvenih argumenata kojima bi oborili Kopernikovu teoriju. Ni Galileu samome, ni nikomu drugom od njegovih sunarodnjaka, nije uspjelo naći argumente za obeskrepljenje fizikalnih zamjerki protiv Kopernikovog sustava, pa se kroz sljedećih šesnaest godina držao naređenja te je održao i svoje obećanje da će šutjeti. Smrt jednog i izbor novog pape ulila je Galileu nadu da bi novim pokušajem mogao isposlovati pozitivan ishod za svoje otkriće, na što se odvažio 1632. godine.
Drugi Galileov sukob s Crkvom
Nakon petnaestogodišnjeg zatišja, drugi sukob glasovitog astronoma s Crkvom izbio je spletom okolnosti. Jedan Galileov učenik, Mario Guiducci, našao se ponukanim napraviti spis na temelju bilježaka s jednog Galileovog predavanja o njegovim zapažanjima u prirodi u vezi s pojavom i svojstvima tri kometa, u kojemu je oštro osudio rimskog isusovca Grassija koji je po struci i sam bio astronom. Budući da je uvrijeđeni isusovac pogrešno smatrao samog Galilea autorom dopisa, to mu je dalo povoda da se s njim razračuna. Galileo pak, razjaren time, oglušio se na još važeću zabranu, pa je pod pseudonimom “Saggiatore” napisao jedan polemični spis kojim je na sebe navukao nepovjerenje s teološke strane i to zato što se smatrala prekršenom postojeća zabrana iznošenja Kopernikovog mišljenja drugačije, a ne samo kao hipoteze. Zanesen početnim odobravanjem, Galileo se osmjelio napisati novo djelo Dijalog o dva glavna svjetska sustava, ptolomejskom i kopernikanskom, nadajući se pridobiti znanstvenike na svoju stranu. Da bi preduhitrio predstojeće optužbe svojih protivnika, kojih se pribojavao, sam se 1630. godine uputio u Rim, gdje mu je uspjelo isposlovati kod najviše cenzorske ustanove odobrenje za svoju knjigu, pri čemu je Galileo najvjerojatnije prešutio aktualnu zabranu koja mu je ranije izrečena. Knjiga je tiskana 1632. godine u Firenci. U spomenutom “Dijalogu” pojavljuju se dvije osobe, od kojih jedna brani Kopernikov, a druga Ptolomejev sustav. Treća osoba je – kao nepristrana – samo odmjeravala argumente obojice, iako postaje razvidno da preteže Kopernikov sustav. Kada je knjiga postala poznata u višim krugovima u Rimu, ocijenjena je kao Galileovo prikriveno izigravanje crkvenog autoriteta i sofisticirani način izražavanja nepokornosti prema izrečenoj zabrani. Galileova oporba išla je čak dotle da ga je jedan od njegovih najvatrenijih protivnika, S. Chiaramonti, profesor filozofije u Pisi, optužio pred papom da je u svome Dijalogu, u osobi smiješno prikazanog Simpliciusa, namjeravao ismijati samog papu koji je u astronomska pitanja bio posve neupućen. Papa Urban VIII. (1623-1644) imao je, naprotiv, tako blagonaklono mišljenje o Galileu da ga je osobno upoznao s ovom intrigom.
Iako se firentinski dvor pokušao na sve načine zauzeti za Galilea, ovaj se u veljači 1633. ipak pojavio u Rimu. Postupak i kod ove nove istrage sa Galileom – sada već časnim i sijedim starcem – bio je krajnje obazriv, što potvrđuje i naklonost pape Urbana VIII. prema ovome prirodoznancu, kada je odstupio od postojeće prakse da optuženi bude smješten u zgradi inkvizicijskog suda, nego je mogao stanovati u kući poslanika Nicolinia, što je povlastica koja ne bi bila odobrena ni kneževskim ličnostima. Papa Urban VIII. bio je Galileov osobni prijatelj i zaštitnik još mnogo prije, dok je Urban još bio kardinal. Optužba protiv Galilea u ovom drugom procesu vodila se kao prijestup protiv crkvene discipline, kao neposluh i neuvažavanje crkveno-disciplinskog autoriteta, a nipošto kao hereza ili otpadništvo od vjere, kako Brown pokušava insinuirati.
Čak i ona nepuna tri tjedna, koliko je Galileo, da se zadovolji sudska forma, morao provesti u zgradi Svetog Uficija kao pritvorenik pod istragom, opečaćena su obazrivošću prema znanstveniku. O tome 16. travnja 1633. piše poslanik Nicolini: “Galileo se u četvrtak ujutro predstavio komesaru Svetog Uficija, te je bio kod njega vrlo uljudno primljen. Komesar nije dao da mu se da neka od običnih zatvoreničkih soba, u kojima obično bivaju pritvoreni oni što su pod istragom, nego stan odvjetnika Svetog Uficija, tako da ne samo stanuje u stanu toga činovnika, nego se može i slobodno kretati naokolo po kući i po dvorištu. Dopušta mu se da ga njegov vlastiti sluga poslužuje i da tamo prenoći, te da mu moji ljudi donose hranu u sobu, ali da se ujutro i uvečer vrati kući.”
Nije bilo torture!
Upravo smo iznijeli povijesnu pozadinu onoga što se krije iza kasnije tendenciozno napuhanih priča o Galileovom teškom utamničenju, torturi, i sl. O torturi ne može biti ni govora jer se nije radilo ni o kakvom izvlačenju priznanja. Galileov tužitelj bila je njegova knjiga, a proces u Rimu pružio je Galileu mogućnost da na neki način ublaži optužujuća izlaganja u knjizi.
Konačna presuda Svetog Uficija Galileu “teško osumnjičenom zbog hereze”, uz zahtjev da se odrekne svoga učenja, glasila je: “Osuđujemo te na formalnu kaznu zatvora Svetog Uficija na rok koji budemo našli za shodno.”
Na ovu presudu Svetog Uficija nije uslijedila papina potvrda, nego njegovo prešutno pomilovanje. Papa nije dopustio izvršenje kazne zatvora, nego ju je zamijenio internacijom u vrtu Trinità dei Monti, tako da je u njoj Galileo stanovao kod svog prijatelja. Nakon nekoliko dana provedenih u tom kućnom pritvoru, papa je Galileu dopustio da se vrati u svoju rodnu Firencu. Iz Galileovog pisma prijatelju V. Ranieriju krajem 1633. razvidno je da ni sam Galileo nije imao primjedbi na postupak prema njemu: “Prije pet mjeseci otpustili su me iz Rima, u vrijeme kad je u Firenci baš vladala kuga. Stoga mi je uz najljubazniju velikodušnost bila dodijeljena za pritvor palača nadbiskupa Picolominija, mojega dragoga prijatelja iz Siene. Njegovo mi je društvo bilo tako ugodno i pružalo mi takav mir i zadovoljstvo duše da sam opet započeo svoje studije… Početkom prosinca 1633. godine, kada je poslije pet mjeseci prestala kuga u mojoj domovini, moje ograničenje na ovu kuću zamijenjeno je sa slobodnim životom na selu, za kojim sam toliko čeznuo. Otišao sam u Villu Bellosguardo, a zatim u Arcetri, gdje se i sada nalazim, da u blizini moje drage domovine Firence uživam u ovom izvanrednom zraku.” Od tada pa sve do svoje smrti Galileo je živio i radio u svome ljetnikovcu u krugu svojih prijatelja i učenika. Godine 1637. završio je svoje posljednje djelo Dijalog o dvjema naukama (statika i mehanika). Umro je 1642., okrijepljen svetim sakramentima, u 78. godini života, u vili Martellini kod Arcetrija blizu Firence, a njegovo mrtvo tijelo bilo je pokopana u crkvi Santa Croce u Firenci i jedno stoljeće kasnije tu mu je, uz Michelangela, podignut i spomenik.
IPAK SE (O)KREĆE! (2)
Galileo i Crkva
Cijeli prošli prilog posvetili smo povijesnoj istini o Galileu. Neosporno je da se Crkva u odnosu na njega ogriješila, a to javno i priznala – moleći oproštenje. Također je neosporno da je Galileo bio i ostao vjerni sin Crkve. Razmotrimo sada i u idućem prilogu Brownovu konstrukciju Galileovog odnosa prema Crkvi – kodiranu u njegovom romanu Anđeli i demoni.
“Mea culpa”
Ostavljajući po strani povijesne okolnosti (reformacijska previranja, nasrtaje na vjeru Giordana Bruna) i druge čimbenike koji su mogli utjecati na odluku komisije teoloških kvalifikatora pri izricanju presude, moramo izraziti naše neprikriveno žaljenje što je splet raznih okolnosti doveo do toga da je rimska komisija izrekla nepravednu presudu Galileu, kojega je 1992. rehabilitirao Papa Ivan Pavao II., a u Godini velikog Jubileja, u glasovitim “mea culpa” i javno zatražio oprost zbog svih grijeha što su ih sinovi Crkve počinili kroz povijest, kako bi Crkva pokajnički i rasterećena bremena grijeha ušla u novo tisućljeće. Presuda izrečena Galileu nije pravorijek najvišeg crkvenog autoriteta, nego mišljenje teološke komisije čiji sud nema karakter nepogrešivosti. Ipak, to ne umanjuje činjenicu da su kvalifikatori u svojoj presudi iz 1616. prihvatili ono što je objektivno pogrešno, a osporili ono što je objektivno istinito, a isto tako se i Kongregacija koja je sudila 1633. godine ogriješila o istinu.
Povrh rečenoga, presuda je bila prestroga jer, da papa nije intervenirao, kazna “zatvora na neodređeno vrijeme” mogla se pretvoriti u doživotni zatvor. Neosporno, jedan od uzroka ovog nesporazuma bila je i nerazvijenost hermeneutike Svetoga pisma. Galileov slučaj jasno je dao do znanja da Biblija nije nikakva astronomska karta u kojoj bi trebalo tražiti kako se nebo okreće, nego je ona putokaz u nebo. Sve drugo, što se Crkvi spočitavalo glede Galilea, neutemeljeno je i zlonamjerno. Osobito je bez ikakve osnove anegdota koja pripovijeda da se Galileo, navodno, nakon prisege odreknuća svoga učenja, digao s koljena, i prkosno uzviknuo: “Eppur si muove” (“Ipak se okreće!”). Ova anegdota prvi puta je tiskana u Francuskoj 119 godina nakon Galileove smrti, ali bez ikakvog dokaza u prilog iznesenoga, i u sebi je vrlo proturječna. Jer ako se Galileo, sada već časni starac, svoga znanstvenog pogleda na svijet odrekao iz kukavičluka, da spasi ono malo godina života što mu ih je još preostalo, kako je mogao odmah nakon toga postati tako hrabar, i zar je moguće da bi jedan tako strogi crkveni sud poput Svetog Uficija prešao preko njegove poruge, ni ne obazrevši se na nju? Ali, ako se Galileo svoga znanstvenog pogleda na svijet odrekao iz dragovoljne podložnosti Crkvi, onda je ovakva uzrečica još više besmislena.
A baš je to bilo po srijedi kod Galilea. Bio je to čovjek velike moralne snage, koji je više vjerovao riječi Božjoj u Crkvi, nego li spoznajama vlastitog razuma. Ovakav čin vjerničke poslušnosti nemoguće je razumjeti bez duboke vjere i istinske poniznosti, a oni su najveći ukras i blago ovog znanstvenika.
Galileov slučaj obilježen je dvostrukom zabludom, zabludom u pogledu tumačenja prirodnog zakona u svijetu, i zabludom u načinu interpretiranja Svetog pisma. Svojom poslušnošću Galileo je i jedno i drugo natovario na savjest crkvenim sucima, kojima je dugovao crkvenu poslušnost, premda ih nije smatrao nepogrešivima.
Ubrajanje Galilea u antikatoličke iluminate predstavlja oskvrnuće njegovog moralnog lika i odanosti Katoličkoj Crkvi, radi koje i jest pretrpio tolika poniženja, sve da bi joj ostao vjeran. Manipulacija Galileovim sukobom s Crkvom u svrhu insinuiranja sukoba između znanosti i vjere, gruba je povreda istine.
Manipulacije Galileovim slučajem
Kosim slovima istaknuli smo neistine o Galileu, koje Brown navodi, kako bi potkrijepio sukob između znanosti i vjere.
Langdon je bio siguran da će Kohler prepoznati ime dotične osobe. Čak je i onima koji se ne bave znanošću poznata zla sudbina astronoma kojeg je Crkva zatočila i umalo pogubila nakon što je izjavio da je Sunce, a ne Zemlja, središte Sunčevog sustava. Premda su podaci do kojih je taj astronom došao bili neosporivi, strogo je kažnjen što se usudio reći da je Bog smjestio čovječanstvo nekamo drugamo, a ne u samo središte Njegovog svemira.
“Zvao se Galileo Galilei”, rekao je Langdon.
Kohler je podigao pogled. “Galileo?”
“Tako je. Galileo je bio Iluminat. A bio je i predan katolik. Pokušao je ublažiti stajalište Crkve prema znanosti, objavljujući da znanost ne pokušava umanjiti postojanje Boga, već da ga pokušava pojačati.” (str. 39).
Izgubljen među Iluminatima
Bez ikakvog pokrića za svoju notornu laž, Brown Galilea svrstava među Iluminate. Štoviše, krivotvoreći povijesne datosti Brown proračunato sve znanstvenike poistovjećuje s Iluminatima, kao nositeljima znanosti, što je sasvim pogrešno.
Tko su zapravo bili Iluminati? Sama riječ je latinskog porijekla, a znači “prosvijetljeni”. Javljaju se od 15. stoljeća, a vjerovali su da osim racionalne spoznaje postoji i dublja, unutrašnja spoznaja kojom se, u konačnici, dopire do samog Boga, i da ta spoznaja svoj izvor ima u unutrašnjem prosvjetljenju. Međutim, dobro uočimo, Brown govori o Redu Iluminata koji je nastao tek poslije Galileove smrti! Red Iluminata, kao tajnu ezoteričnu sektu, u Bavarskoj je 1776. godine osnovao Adam Weshaupt (1748-1830), s namjerom da se brže dokopa ulaska u masoneriju. Podučavali su unutrašnje prosvjetljenje putem intuicije, širili humanističko-kozmopolitske ideje, odbacivali svako posredništvo između čovjeka i Boga, pouzdavajući se u neposredno unutarnje prosvjetljenje, a Crkvu su odbacivali. Iluminatima su pripadali Goethe, Herder, Pestalozzi, Cagliostro, Franz Antom Mesmer i drugi, ali ne i Bernini, Galileo Galilei, kao ni ostali koje Brown trpa u isti koš.
Kojim argumentima Brown potkrepljuje svoju tezu? Evo jednog primjera: Jedna me djevojčica pitala vjerujem li da se slon može sakriti u jagode. Kad sam joj odgovorio niječno, ona me ponovno upitala da li sam kada vidio slona u jagodama? Nakon ponovnoga niječnoga odgovora dijete je pobjedonosno uskliknulo: “Zato ga nisi moga vidjeti, jer se dobro sakrio”! To je eto, otprilike, i doseg Brownovih argumenata!
Crkva, zatirač znanosti?
Brown Iluminate predstavlja kao napredne nositelje znanosti, nasuprot Crkvi koja, po njegovom opisu, zatire znanost i istinu što, također, proturječi istini. Evo kratkog dijaloga između jednog iluminata s crkvenim dužnosnikom, komornikom, čija je zadaća bila skrb za sigurnost Vatikana u vremenu od smrti jednog pa do izbora novog pape:
* “Silenzio. Bolje bi vam bilo da slušate. Dva tisućljeća Crkva je dominirala potragom za istinom. Uništavali ste opoziciju lažima i filozofijama o svršetku svijeta. Manipulirali istinom u vlastitu korist, ubijali one čija otkrića nisu služila vašoj politici. I sad se čudite što ste postali metom prosvijećenih ljudi diljem svijeta”? (str. 136)
* “Činilo se da nakon toliko stoljeća progona, znanstvenici konačno uzvraćaju udarac” (str. 145).
* “Galileovi Iluminati nisu bili sotonisti. Bili su znanstvenici koji su štovali prosvjetljenje.” (str. 156).
IPAK SE (O)KREĆE! (3)
Kodirane želje
Površnom čitatelju može se učiniti, a ni takvima se ne može zabraniti čitanje, da je “slučaj Galileo Galilei” bio povod Dan Brownu da digne svoj glas u obranu istine. Ali, nakon što smo izložili povijesne činjenice o Galileu, razmotrimo u ovom završnom prilogu Brownovu konstrukciju Galileovog odnosa prema Crkvi – navodno kodiranu u njegovom romanu Anđeli i demoni.
Iluminati uzvraćaju udarac
Napomenimo još jednom da je sukob između Galilea i Crkve izbio na teološkom području, dok ga Brown proizvoljno premeće na znanstveno područje, kako bi Crkvu predstavio kao instituciju koja je kroz dugo povijesno razdoblje zatirala znanost. Promasonsko tajno bratstvo, antikršćanski Red Iluminata, Brown proglašava bratstvom znanstvenika koje je, konačno, toliko ojačalo i sada Crkvi uzvraća udarac, omogućujući tako trijumf znanosti kojeg je ona, prema Brownu, vjekovima potiskivala. Insinuirana priča neodoljivo podsjeća na partizanske filmove u kojima se nepogrješivo zna tko su anđeli, a tko demoni. Evo jednog odlomka koji ima za cilj Crkvu predstaviti kao krvoločnu zvijer. Kad bi stvari bile samo crno-bijele Čistilište ne bi ni trebalo:
“Od samog početka” objašnjavao je Langdon, “između znanosti i vjere postojao je duboki jaz. Znanstvenike bez dlake na jeziku poput Kopernika…”
“Ubijali su”, prekinuo ga je Kohler. “Ubijala ih je Crkva jer su javnosti otkrivali znanstvene činjenice. Vjera je oduvijek progonila znanost.”
“Da. Ali u 16. stoljeću u Rimu je osnovano bratstvo koje je odlučilo uzvratiti Crkvi. Njegovi članovi bili su neki od najprosvjetljenijih ljudi toga doba, fizičari, matematičari, astronomi. Počeli su se tajno sastajati kako bi međusobno podijelili zabrinutost zbog netočnih učenja Crkve. Bojali su se da će monopol koji Crkva ima nad ‘istinom’ gušiti akademsko prosvjetljenje u cijelom svijetu. Osnovali su prvi svjetski znanstveni forum i nazvali se ‘prosvijećenima’” (str. 38).
“Naravno, iluminate je katolička crkva nemilosrdno progonila” (str. 39).
“Žive su ih žigosali. Utisnuli su im znak križa na prsa.” (str. 40).
“Redovito su se sastajali u Rimu na tajnom mjestu koje se zvalo Crkva prosvjetljenja.” (str. 39).
“Iluminati su se povukli još dublje u podzemlje, gdje su se počeli miješati s drugim skupinama koje su se skrivale od čistki koje je provodila Crkva – mistici, alkemičari, okultisti, muslimani, Židovi. Tijekom godina počeli su primati nove članove. Pojavili su se novi Iluminati. Puno mračniji. Strastveni antikršćani. Postajali su sve snažniji, održavali tajne obrede, zaklinjali se na šutnju i prisegnuli da će jednog dana ponovno ustati i osvetiti se Katoličkoj Crkvi. Njihova moć narasla je do te točke da ih je Crkva počela smatrati najopasnijom antikršćanskom silom na zemlji.” (str. 40).
Crkva priznaje poraz
Brown je Crkvu smjestio u podnožje pijedestala moderne znanosti koja trijumfalno sjedi na Božjem tronu. Odjekuje Nietzscheov lajtmotiv: “Bog je mrtav”! Njegovo mjesto zauzela je znanost koja danas čini i veća čuda od onih što nam ih je zabilježila Biblija. Komornik u ime Crkve javno priznaje njezinu kapitulaciju ali, uočimo dobro, prije svega pred Iluminatima jer, životni san svakoga masona ili iluminata jest vidjeti poraženu Crkvu pod vlastitom čizmom. Brown je postigao da njihov san postane java, makar i samo u romanu, u svrhu čega se poigrao pojmom znanosti.
Sada govoreći ravno u kameru, komornik je zakoračio korak naprijed. “Iluminatima”, rekao je dubljim glasom, “i ljudima od znanosti, želim reći samo ovo.” Zastao je. “Dobili ste rat.” … “zupčanici su pokrenuti prije puno vremena”, rekao je komornik. “Vaša pobjeda je bila neizbježna. To nikad ranije nije bilo očitije nego u ovom trenutku. Znanost je novi Bog. … Medicina, telekomunikacije, putovanja u svemir, manipulacija genima… to su čuda o kojima danas govorimo našoj djeci. To su čuda koja navješćujemo kao dokaz da će nam znanost dati odgovor. Stare priče o bezgrešnim začećima, grmlju koje gori i morima koja se dijele više nisu relevantne. Bog je suvišan. Znanost je dobila bitku. Priznajemo to. (str. 315/316)
Ubijeni pape
Puka koincidencija ili razrađena strategija, ne znamo, ali roman Anđeli i demoni pojavio se uoči smrti pape Ivana Pavla II. i novih konklava.
U radnji romana spomenuta je najprije smrt pape Ivana Pavla I. 1978. godine, kao ubojstvo izvedeno od strane pripadnika masonske lože P2, jer su saznali da se papa sprema otpustiti američkog nadbiskupa Paula Marcinkusa s položaja predsjednika vatikanske banke, a vatikanska banka je, prema Brownu, bila upletena u mutne financijske poslove s navedenom masonskom ložom (str. 297).
Roman se potom fokusira na smrt njegovog nasljednika kojega Brown izrijekom ne imenuje, ali se nedvojbeno aludira na Ivanu Pavlu II. Njega su pak, navodno, otrovali Iluminati (str. 294), čija moć je tolika da su se “uspjeli infiltrirati u Vatikan do samog vrha strukture moći i na taj način stekli mogućnost da iznutra prerasporede tu strukturu” (str. 296.), samo kako bi ispunili davno danu prisegu da će se osvetiti Katoličkoj Crkvi što ih je ona kroz povijest progonila i ubijala. “Jesu li Iluminati doista ubili Papu? Jesu li doista toliko moćni? Zar ću doista izvršiti prvu autopsiju pape?” (str. 280).
Dijalozi koji se vode oko smrti pape Ivana Pavla II. i konklava pri izboru njegova nasljednika gnusni su i neukusni. Oprostite na izboru ovih nekoliko rečenica:
* “Misliš da je netko stvarno ubio jednog od onih starih prdonja?” (str. 246)
* “Ubili su Papu, čovječe! Papu!”
* “Isuse! Zamisli koliko bodova dobiješ za to!” (str. 278).
* “Glickov zadatak bio je uvredljivo jednostavan. Morao je čekati dok hrpa starih prdonja ne izabere novog šefa, također starog prdonju, nakon čega bi trebao izaći iz kombija i snimiti izvješće od 15 minuta “uživo iz Vatikana”… Glick nije mogao vjerovati da BBC još uvijek šalje izvjestitelje na teren da izvještavaju o takvim glupostima… Gledatelji danas ne žele istinu, žele zabavu.” (str. 165)
* “Dok je puštao vodu, na pamet mu je pala neočekivana pomisao. Ovo je papinski toalet, pomislio je. Upravo sam se popišao u papinsku WC školjku. Morao se nasmijati. Sveta stolica.” (str. 261).
“Papa je imao dijete!”
Svakom novom stranicom Brownov roman šokira, zgražava, sablažnjava… Kako protumačiti očigledno proturječje, naime, Brownov insinuirani sukob između Crkve i znanosti s jedne strane i, s druge strane, ljubav pape Ivana Pavla II. prema znanosti, njegova obraćanja znanstvenicima, i njegovo podupiranje znanosti? Da bi to objasnio Brown je u svojoj glavi došao na nebuloznu zamisao: “Papa je imao dijete”! (str. 443). Evo tog odlomka. Komentar nije potreban.
“Carlo, njegova ljubav… bila je kreposna. (…) Prije mnogo godina Papa, koji je tada bio običan svećenik, zaljubio se u mladu časnu sestru. Oboje su se zavjetovali na celibat i ni u jednom trenutku nisu ni pomislili raskinuti zavjet dan Bogu. Pa ipak, kako je njihova ljubav postajala sva jača, iako su se mogli oduprijeti tjelesnom iskušenju, oboje su počeli čeznuti za nečim što nikad nisu očekivali, da sudjeluju u najvećem Božjem čudu stvaranja, stvaranju djeteta. Njihovog djeteta. Ta čežnja, pogotovo njezina, postala je neodoljiva. Pa ipak, Bog im je još uvijek na prvom mjestu. Godinu dana kasnije, kad je njihova frustracija dosegla gotovo sam vrhunac, došla mu je puna uzbuđenja. Upravo je pročitala članak o novom čudu znanosti – postupku kojim dvoje ljudi bez spolnog odnosa mogu imati dijete. Za nju je to bio znak od samog Boga. Svećenik je mogao vidjeti sreću u njezinim očima i pristao je. Godinu dana kasnije rodila je dijete začeto umjetnom oplodnjom…(…) “Carlo, to je razlog zašto je Sveti Otac uvijek bio sklon znanosti. Osjećao se dužan. Znanost mu je dopustila da osjeti radosti očinstva, a da pri tom ne prekrši zavjet celibata. Sveti Otac mi je rekao da ne žali ni za čim osim jednim, što ga je visok položaj u Crkvi sprečavao da bude sa ženom koju voli i gleda svoje dijete kako raste.” (str. 444).
Izmišljeni kodovi otkrivaju kodirane želje
Izdvojili smo nekoliko prizora iz opsežnog opusa Dana Browna. Dan Brown rođen je 1964. godine u malenom gradiću Exter, New England. Njegovi romani trenutno su na samom vrhu čitanosti. Samo romana Da Vincijev kod prodano je do danas u oko 24 milijuna primjeraka. Na zavidno intrigantan način Brownova omiljena tema je Katolička Crkva, kao neprijatelj broj jedan, i njezine dogme u koje je Crkva, navodno, uobličila svoje laži. Teorija zavjere, znatiželja, puka razbibriga, ili što drugo, manje je važno što će ponukati kojeg čitatelja da posegne za nekom od Brownovih knjiga, samo neka se nitko ozbiljno ne nada da će u njima otkriti dokaz postojanja bilo čijeg, osim Brownovog koda.
I što reći na kraju?! Zbog ovakvih romana, kao ni zbog ptičje gripe, doista ne treba stvarati paniku, ali treba biti na oprezu jer, dok je virus ptičje gripe još uvijek pod nadzorom, virusi romana Dana Browna već su odavno postali prava pandemija zapadnog društva.
Josip Blažević, Veritas, br. 10, 11, 12, 2005. Izvor: http://www.katolik.hr