Današnja čitanja ove nedjelje nam preporučaju vrlinu ili duhovnu odliku koja je danas rijetka, a mnogi je čak smatraju negativnom. Riječ je o poniznosti.
Mnogi pod poniznošću vide nakaradnu sliku čovjeka s kompleksom manje vrijednosti, a ustvari se radi o ljudima koji sebe pravilno ocjenjuju i ne pripisuju sebi titule i uspjehe. Sveti župnik Arški je rekao: „Poniznost je temelj svih drugih kreposti. Ako nje nema i druge su kreposti ili odlike beskorisne.“ Ovo zvuči pretjerano. Protivnost od poniznosti se zove nadutost, arogancija, oholost, taština, umišljenost. Ništa od ovoga nije ljudima odbojno kao oholost.
S druge strane nema nikakve pogreške koju tako teško kod sebe primjećujemo kao što je oholost. Što smo sami oholiji to manje primjećujemo, ali više osuđujemo oholost drugih. Što više sebe stavljamo u središte tim više nas srde drugi koji se hoće staviti u središte. Oholost živi od konkurencije, od usporedbe s drugima. Čini zadovoljstvo kad smo ispred drugih. Oholost pretvara ljude u neprijatelje, ona je samo neprijateljstvo. Ona je glavni razlog bijede u svakom narodu i obitelji. Oholost je duhovni rak koji razara ostatke ljubavi i sami zdravi ljudski razum. Nju danas prepoznajemo kao podvrste u naduvenosti, taštini i kultu tijela. Istraživanja u posljednje vrijeme pokazuju da je zadovoljstvo svojim izgledom dramatično palo, jer je težnja za uljepšavanjem porasla. Što više novca tim je veća šansa da se bude zadovoljan. Druge se čini manjim da sami budu veći. To se javlja čak i kod djece, mladih i ne rijetko u brakovima i obitelji.
Oholost je temeljni princip građe pakla. Ne smijemo ne zapaziti da smo i mi zaraženi ohološću i zadovoljstvom sobom. Imamo u srcu zla nagnuća. Ali možemo se osvrnuti i na dobra iskustva kad su nas drugi sa simpatijom gledali ako smo se vladali skromno, umjesto da smo svoju osobu stavili na prvo mjesto. Sveti biskup Ulrich, patron Augsburga, da bi ispunio Božju volju je tražio nevoljne i redovito za svojim stolom gostio siromahe, invalide, hrome i slijepe. Na taj način pokazivao da svi ljudi kod Boga imaju isto dostojanstvo. Oholost, koja odbacuje siromahe ustvari proizvodi nezadovoljstvo i nemir. Ohol čovjek nije zadovoljan jer osjeća da ga ljudi ne vole. Isus sažeto kaže: „Tko se uzdiže bit će ponižen, a tko se ponižava bit će uzvišen.“ Sveti Jakov kaže: „Bog se suprotstavlja oholima, a poniznima daje svoju milost.“ Vječni sud se pokazuje već u ovom životu: Oholi su omrznuti i puni očaja, a uistinu ponizni imaju ne smo puno radosti, nego i radosno srce, što Marija potvrđuje: „Moja duša slavi veličinu Gospodnju, jer je pogledao na poniznost svoje službenice.“
Isus se ponizio da je postao poslušan do smrti na križu. Time je Isus zauzeo posljednje mjesto. Zato ga je Otac uzvisio i da mu ime nad svim imenima. Isus je rekao da njegova slava ne dolazi od ljudi. Moj otac me slavi, a tako isto i mi očekujemo od Boga , a ne od ljudi. Isus je svoj život od početka vezao za Oca do smrti na križu i zato je mogao zauzeti posljednje mjesto na križu: „U tvoje ruke polažem svoj duh.“ Kršćani se ne natječu za bolja mjesta jer ih već imaju: Mi smo baštinici Božje i subaštinici Kristovi. Ne trebamo biti zabrinuti na svoj izgled jer nas Bog s ljubavlju gleda. Tko može dati veće dostojanstvo čovjeku od Boga koji ljude čini svojom djecom? Tko ide za boljim mjestima taj se izgubio iz očiju Božjih i spustio se na red kokošinjca. Mi imamo jednako dostojanstvo od Boga kao njegova djeca. Svi darovi koje imamo u tijelu i duha su Božju darovi upravljeni na službu jedni drugima bez obzira je li to zaslužuju ili ne. Tko obilno daje i prima isto tako.
Darivanje je dokaz Božje ljubavi koje veseli ljudsko srce, što znači je to u skladu s ljudskom prirodom. Darom se usrećuje onaj koji dariva i onaj koji dar prima. Darivanje je znak pravde jer su ljudi u nevolji naša braća i sestre. Naš ugled pred Bogom i ljudima nije uvijek suprotstavljen. Tko doživljava ljubav od ljudi može lakše vjerovati i u Božju ljubav. Tko poštuje dostojanstvo čovjeka može lakše vjerovati i u svoje dostojanstvo Božjeg djeteta. To je vodilo i život blažene majke Terezija, koja će 4. rujna biti proglašena svetom, i koja je osnovala red „Misionarki ljubavi prema bližnjemu.“ Po čemu se objavljuje ljubav Božja. One primaju snagu od svete mise da služe nesebično najsiromašnijima od siromašnih…. I mi smo dužni na tu istu ljubav biti nesebični za druge. Pri tome nas prati Krist Gospodin i zagovor Majke Božje i svih svetaca na nebu. Amen
vlč. Luka Vuco