Kako je s našim slabostima? Priznajemo li ih sebi ili ih potiskujemo i glumimo kvazi-perfektne Božje ljude? Mi imamo puno slabosti i mana. Neke dobro prikrijemo, neke su uočljive.
Trnja je uvijek bilo od postanka svijeta, barem od pada u grijeh, jer otada je čovjekov put trnovit, posut trnjem: „Zemlja će ti rađati trnjem i korovom” (Post 3,18). I na tome zemaljskom putu trn se lako ubode u čovjekove ranjive noge. U helenističko doba bili su poznati kipovi koji prikazuju mladića koji sjedi i vadi trn iz noge. Od polovice 12. stoljeća ovaj motiv spinarija (lat. spina = trn, bodlja) ulazi i u kršćansku umjetnost. Nalazimo ga po crkvama i samostanima, posebice na rutama Via Romea (hodočašćenje u Rim) ili na putu za Santiago, putu svetog Jakova. Ondje, kraj jednog spinarija, čitamo natpis: „Hodočasniče, putniče! Tvoj put je dug i naporan, umorit će ti tijelo. Ali, to je najprije duhovan put. Oslobodi se trnja koje ti usporava hod. Bez tog suvišnog tereta korak će ti postati brži i lakši!” Trn je, dakle, nešto bolno, preprjeka na putu. Treba ga se riješiti, izvaditi ga.
Svi znamo što znači kada trn uđe u tijelo. Nekada smo trčali bosi, kao djeca, i trn ti se zabode i bolno je. I prvo što ćemo uraditi je da ga iščupamo. Trn je bolna, neugodna smetnja. Nastaviti hodati podrazumijeva da se najprije riješimo trna. No, što ako ga ne možete izvaditi?
Sveti Pavao kaže: „Da se ne bih uzoholio zbog obilja objava, dan mi je trn u tijelo, Sotonin poslanik, da me trajno muči da se ne uzoholim. Zato sam triput molio Gospodina da prestane. A on mi je odgovorio: ‘Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti’” (2 Kor 12,7-9). Od Boga je primio neizmjerno: „uznio me u treće nebo”. Čuo je riječi koje nitko nije čuo, gledao što nitko nije vidio. I vraćen je na zemlju. I onda otkriva: usred toga zanosa, te nečuvene ljepote, dan mi je trn u tijelo. I ne mogu ga iščupati. Kakva opreka! Čovjek uživa u nezemaljskome, a onda je vraćen na zemlju, s trnom kojega se ne može riješiti. Štoviše: taj trn je sam anđeo Sotonin. Nakon dubokog iskustva Božje blizine, uza nj stoji anđeo Sotonin i ne da mu mira. Ne može ga se riješiti. Muka živa. Što god činio, ovaj je tu, kao stalna prisutnost koja uznemiruje, zamara i obeshrabruje. Sve mu dovodi u pitanje. Nabacuje sumnje. Zagorčava mu život. Hoće mu izbrisati sve što mu je važno. I triput je molio Boga da ga izbavi iz toga mučnog stanja, ali on to nije učinio.
Slabosti su ostale. Morao je do kraja života živjeti sa svojim slabostima. Budući da je Bog rekao da ga neće osloboditi trna u tijelu, Sotonina anđela koji ga stalno progoni, otkrio je da uz pomoć Božje milosti svoje slabosti može ugraditi u svoje poslanje. I to je nešto veličanstveno, iako na prvi pogled protuslovno i neshvatljivo: moja slabost može meni biti prigoda za još veću Božju blizinu. Moja slabost nije preprjeka Bogu da očituje svoju snagu. Moja slabost upravo daje Bogu prigodu da pokaže svoju izvanrednu snagu.
Kako je s našim slabostima? Priznajemo li ih sebi ili ih potiskujemo i glumimo kvazi-perfektne Božje ljude? Mi imamo puno slabosti i mana. Neke dobro prikrijemo, neke su uočljive. I mojih je slabosti puno više nego što ih netko uočava. I tako je sa svakim od nas. Ali, to nije toliko važno. Važno je kako se ophodimo sa svojim slabostima. Jesu li one meni razlog za frustraciju, za gorčinu, za izljeve ljutnje, za zagorčavanje života sebi i drugima, ili sam spreman za ono što sveti Pavao otkriva: tvoj trn, tvoja slabost je mogućnost da Bog izlije svoju milost, jer „snaga se u slabosti usavršuje”.
Nitko od nas nije bez mana, bez križa, bez trnja, bez anđela Sotonina koji nas, ovako ili onako, ometa i obeshrabruje, unosi malodušnost. I to tako mora biti. Jer, nikada nećeš stvarno biti jak ako se u svome tijelu ne boriš s najnižim strastima, s nevjerom, s razočaranjima. Moraš s time biti suočen. To je duboko ljudsko, to je sastavni dio našega života na zemlji. Stoga nam je teška, ali iznimno važna zadaća: svakodnevno svladavati trn u tijelu, ne dati za pravo anđelu Sotoninu. Ne dopuštati mu da ti gasi svjetlo, da ti zamagljuje put. I kad se Božjom snagom suočavam sa svojim slabostima, otkrivam: virtus in infirmitate perficitur (snaga se u slabosti usavršuje). Trn u meni nije razlog da se odreknem svoga poslanja. Naprotiv, usprkos trnu valja ići dalje: hodati i boriti se, a ostalo prepustiti Bogu.
Fra Ivan Ivanda, Izvor: www.svjetlorijeci.ba
