Kaže jedna narodna priča da je došla pčela na potok da se napije vode.
Stane na jedan kamen i počne piti vodu. Omakne se sa kamena, pade u vodu i počne se daviti. To opazi jedan golub s grane. Otkine kljunom jedan list s drveta i baci ga pčeli u vodu. Pčela se popne na list. I kad joj se krila osušiše, ona odlete. Drugog dana dođe lovac u šumu. Opazi goluba na grani pa nišani puškom na njega. Spazi to ona pčela pa sleti lovcu na ruku. Bojeći se da ga pčela ne ujede, lovac mahnu rukom i golub odleti.
Mala dobra djela koja činimo u tajnosti vratit će nam se, kaže Isus. No nažalost mnogi su danas spremni pomagati samo u onoj mjeri u kojoj procijene da će im se to vratiti, davati u onoj mjeri u kojoj će kasnije dobiti. Mnogi ljudi prave računicu života u kojoj ako nema profita nema nikakvih davanja. Takav način razmišljanja lišen je svakog povjerenja ali i ljubavi, lišen je onog evanđeoskog pogleda na svijet u kojem naš život postaje samo ono što smo dali od sebe.
Nevjerojatna je podudarnost sreće sa davanjem, čovjek je onoliko sretan koliko usrećuje druge, koliko mijenja tuđe živote na bolje. A to ne može ako je usmjeren samo na sebe, zatvoren u svoje hladne i mračne zidove u kojima očekuje neki bolji život, traži način da dođe do njega a zapravo se svojim postupcima još više udaljava od njega. Veliki su oni ljudi koji se nesebično daju bez da se pitaju hoće li ikada išta primiti, samo takvi ljudi mijenjaju ovaj svijet.
Treba jednom započeti pisati novo poglavlje svoje priče, priče u kojoj ćete sve ono blago sposobnosti i talenate koje ste dobili od Boga početi dijeliti s drugima, i što više budete dijeliti i vi ćete biti bogatiji životom Božje radosti. Radost se umnožava kada se dijeli, talenti isto. Bog nam je dao život da pomažući onima koji imaju manje od nas pomognemo da dobiju ono što trebaju, da žive život dostojana čovjeka, i da tako jedni s drugima pretvaramo ovaj svijet u sliku njegovog Nebeskog kraljestva.
