Koliko udaraca i povreda čovjek kroz život doživi nekada je pravo čudo kako još ide naprijed i vjeruje u bolje sutra.
I onda kada se čini da je došao do samoga kraja pronađe se neka snaga koja ga pogura i kaže mu „izdrži još malo“. Jakost je to koja dolazi od Duha Svetoga, jakost koja našem strpljenju pomiče granice, a našu izdržljivost podiže na novu razinu i zbog koje odlučujemo nastaviti kako god nam u životu bilo i koliko god zapreka i poteškoća imali.
Potreban nam je dar te jakosti kada strah od neizvjesne budućnosti postane naš pratitelj pa se pitamo dali se zavući u neku mišju rupu ili izaći na vjetrometinu života te kreneuti pa što god da se dogodi. Potreban nam je dar te jakosti da shvatimo da je rizik nekada jedini način da idemo naprijed, jer u njemu vidimo dar vjere koja nas i u stuacijama u kojima se sve čini beznadno potiče na ono što smo odlučili i obvezali se.
Potreban nam je dar te jakosti da prijeđemo iznad svakog razočarenja i konačno saznamo pravu istinu, o sebi i svijetu oko sebe, potreban nam je taj dar da shvatimo da je lakša bol od napornog rada i truda nego bol od kajanja da nismo ništa učinili a mogli smo. Potreban nam je dar te jakosti da shvatimo da naša prava vrijednost nije u onome što drugi misle i govore o nama već u onome što smo voljeno dijete Božje koje iz toga prima snagu.
Potreban nam je dar jakosti da i u svojim krizama i poteškoćama možemo drugoga usrećiti, jer to jača onaj naš unutarnji osjećaja smisla. Naša jakost ne proizlazi iz neke vanjske sile, fizičke snage ili materijalne sigurnosti već iz naše osobne povezanosti s Bogom. I što u tišini i molitvi svoga srca budemo više razgovarali s njime postat ćemo više svijesni da svaka naša slabost postaje njegova snaga u kojoj imamo onu pravu sigurnost za sve životne izazove.