“Starac je sjedio u šumi pored puta. Činilo se, kao i uvijek, da gleda u daljinu. Sjeo sam pokraj njega bez riječi. I on je šutio. Neka je ptica proletjela glasno pjevajući. Starac se okrenuo za njom i kad je više nije čuo, rekao je:
– Tužna je…
– Da, tužna je…. – kažem ja isto što i on.
– A zašto je tužna? – upita on mene.
– Ne znam, možda nešto ne može naći? – pogađam ja.
A starac šuti. Ne dugo.
– Ne, dječače, tužna je zato jer si i ti tužan.
Kad je čovjek tužan, tada njemu i sve oko njega izgleda tužno. Da si ti danas veseo, cvrkut ove ptice bio bi isto takav. Ali, tebi se nešto dogodilo…
Nije pitao što mi se dogodilo jer je znao da ću ja sam sve ispričati. I to sam naučio od starca, da ponekad ne treba postavljati pitanja. Ponekad čovjek sam hoće reći, a da ga nitko i ne pita.”
Damir Miloš “Bijeli klaun”