Kada se izdogađa svaki veliki događaj u našem životu mi ga pokušavamo razumijeti. Tada se u nama javlja potreba da analiziramo najsitniji detalj onoga što se izdogađalo.
Ljude koje smo tada sreli. Koji su nam bili od pomoći ili pak one koji su nam podmetali noge. Okolnosti koje su nas dovele da reagiramo. Ushićenost i zadovoljstvo postignutim ili pak poniženje od onih od kojih se nismo to nadali. Svaka naša analiza, a činimo ih beskonačno, ima za svoj cilj ne da se umiri naša savjest već da se dogodi važna prekretnica u vlastitoj percepciji događaja i ljudi na koje možemo računati i dalje u svojem životu. Tu istu stvarnost na duhovnom planu čini danas Bog. Da nam ponovno bude interesantnije priča događaj vrijedan osobne analize.
Prispodobu o talentima toliko smo puta ne samo čuli već smo je iskoristili da bi predočili i sami istinu koja nam se zbiva ili prokomentirali ono što je bilo očito. U grčkom jeziku riječ talent označava ogromnu svotu novca. Jedan talent bio bi ravan količini novca koju bi radnik zaradio tijekom petnaest godina rada. Doista to je ogromna svota.
Kao i u svako vrijeme pa tako i danas čovjek se mjeri po onom koliko ima ili koliko je zaradio. To je toliko vidljivi uspjeh koji se ne može zanemariti. Zato i sam Isus uzima ovu prispodobu i svi je jako dobro slušaju kad je u pitanju novac, gotovo otvorenih usta.
Dakle neki bogataš odluči se otići na odmor zasićen svih akcija i transakcija, te podjeli svoje imanje suradnicima. Jednome dade pet talenata, drugom dva, trećem jedan. Nitko od njih se nije bunio zašto im ostavlja i daje toliku svotu. Znali su samo da su je dobili ali ništa s njom nije bilo konkretno što sa svotom činiti. Očito i sam gospodar nije imao potrebe im ništa napominjati svaki od njih bio je dio njegovog tima. Dobro uigrana ekipa koja je znala što radi. Nije to bila otpremnina već osamostaljenje koje rezultira povjerenjem. Odgovornost se napokon pokazala na djelu.
Kad sve onda to prebacimo u našu stvarnost u kontekstu darovanosti duha postaje nam jasno koliko je onaj naš duhovni život vrijedan. On postaje ogromni talent. Neprocjenjivo bogatstvo s kojim nam je dano da upravljamo. Sloboda koju smo primili od Boga nam daje najizvrsnije darove da ih se oplemeni i umnoži. Tek tada nam sve postaje jasno. Doista na našem životnom putu ispreplest će se mnoštvo toga što će nas pokušati zakočiti. Takve situacije su nam potrebne jer sve što se olako stekne bez napora truda i borbe ne nosi nikakvu satisfakciju.
Svatko od onih koji je lako došao do imanja lako ga je u kratkom roku izgubio jer se ne zna odgovorno ponašati prema onom što je primio. Zato toliko danas nezadovoljstva jer se sve svelo da se mora znakovito nagraditi. Kako je novac postao najvažniji oblik iskazivanja ljubavi onda ništa ne čudi da djeca svoje roditelje samo promatraju kao kasice prasice koje nikako ne mogu presahnuti.
Ako je doista ljubav postala oblik izražavanja onda nas ništa ne smije začuđavati, odnosi koji su duboko narušeni. I onda kad se roditelji u starosti ostave na milost i nemilost samima sebi pitajući se zašto ih njihova djeca i unučad ne posjećuju u staračkim domovima odgovor im mora biti jasan jer im uzvraćaju istom ljubavlju plačajući za njih dom za stare i nemoćne.
Talenti su nam darovani. Osjeća se potreba korjenito mijenjati u skladu s Kristovom naukom. Odbacivajući sve natruhe i vraćajući se dobrom i jedinom vrijednom. Tek tada se može dogoditi ono zadovoljstvo koje nam je potrebno. To oplemenjivanje darovanoga nikako nas ne smije zastrašiti kao ovog posljednjeg. „Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!“ Ova reakcija nezadovoljnog djeteta jer nije u trgovačkom centru dobio željenu igračku svepristutna je.
Ova nezrela reakcija dovodi svakog do nelagode. Evo ti tvoje. Evo ti Gospodine život koji si mi dao. Bojao sam se živjeti ga, mislio sam da ga ne mogu s tobom živjeti u radosti. Tražio sam radost negdje drugdje daleko od tebe. Evo ti Bože tvoju slobodu koju si mi dao, ona me je sputavala, bila je prezahtijevna. Evo ti srce koje si mi dao, bojao sam se da moram ljubiti one koje sam mislio da ih mogu isključiti. Evo ti maštovitost koju sam rijetko koristio, jer tko zna kamo bi me odvela, možda do tuđe bijede, do osjećaja za one za koje smatram da ne pripadaju mojem društvu. Evo ti Bože tvoje kršćanstvo. Povjerovao sam kad su mi rekli da je nazadno, da nije suvremeno da mladi ljudi s njime ne mogu biti vedri, a stariji su uvijek u osjećaju krivnje. Tako to nekako izgleda.
Odvažimo se danas zaživjeti novom ljubavlju! Svoje talente koje smo primili kao najvažniji izazov u životu udvostručimo! I ne bojmo se nijedne situacije ma koliko bila nedostižna, neka nam postane izazov postići ono što je dragocjeno! Život ljubavi mira i blagoslova.
Don Damir Bistrić
