Zar da reklame određuju što ćemo željeti za Božić?
Zar da kulinarska ponuda pokazuje koliko je uspješno prošlo blagdansko vrijeme? Zar da bučnost neke glazbe i broj ljudi koji su se oko nje okupili pokazuju koliko je dobro prošao još jedan advent? Uči li nas zabava oko nas mijenjati se ili nas samo ostavlja pasivnima, a na kraju prazinima jer smo došli s puno čežnje u srcu a na kraju iz nje izašli prazni i nezadovoljni?
Došašće nam postavlja pitanje odakle dolazimo i kamo idemo. Zbunjuju nas oko nas svakakvi odgovori koji nam se svakodnevno serviraju, odgovori o smislu života koji se sastoji u tome da se dobro zabavimo, zaboravimo svoje probleme i sačekamo novi vikend. Došašće je naš ulazak unutra, u svijet misli i osjećaja gdje nas Bog već čeka i spreman je s nama podijeliti našu svakodnevicu kakva god bila, spreman je biti naš suputnik i supatnik.
Došašće nas preispituje da provjerimo patimo li od nekog oblika površnosti. Da shvatimo da do sretnog i ispunjenog života ne možemo doći nekom instant metodom, nekom prečicom zaobilazeći teške ali vrijedne putove u životu. Ono je poziv na stalnu promjenu i obraćanje, korak po korak, dan po dan. Ono je znak da svakoga dana trebamo sigurnost, ohrabrenje, ljubav, brižnost onih oko nas, ali i biti spremni to isto dati drugima.
Došašće je znak da smo na raskršću naših života i da trebamo odlučiti što će biti naši prioriteti. Ono je tu da shvatimo da se Isusov dolazak na ovaj svijet događa svakoga dana i svakoga trenutka kada ljudi žive kao braća i sestre i kada shvatimo da potrebe naših bližnjih nisu za našu samopromociju u ovo blagdansko vrijeme već trebaju biti istinski znak brige cijelu godinu. Došašće je znak da je lijepo biti čovjek kada i Bog to postaje.
