Kad sagledamo naš kršćanski život onda je on u većini vezan za nekakve čine ili obrede. Sve što se događa mi kao vjernici upravo gledamo u takvom obliku i iskazivanje svoje vjere.
Tako sve ono što doživljavamo kao blisko Bogu su obredi s kojima naši životi se obilježavaju. Današnji blagdan u kojem slavimo krštenje Gospodinovo nas vjernike nuka da se suobličimo Kristu koji je izvor svih sakramenata. Dapače vjernik je onaj koji živi od Krista od sakramenata i samo sakramentalni život je onaj koji nas povezuje i u potpunosti suobličuje s Kristom. Sve ostalo što se oko nas događa na našem životnom religioznom putu je sporedno i u neku ruku nevažno.
Današnji čovjek koji sebe stavlja u život vjere bez sakramenata je površan i nema dubine kojom može zahvatiti darove koje mu Bog pruža. Kada se mi osobno spremamo na primanje pojedinih sakramenata koji su prekretnica u vjerskom životu onda se najmanje vremena i sebe utroši u najbitniju dimenziju a to je duhovna priprava. Sva je postalo važnije od nje. Sve se svelo na površinski vanjski izgled. Važno je pripremiti lijepu svijeću i haljinicu za krštenje. Svoju vlastitu toaletu. Prijepori oko onog što će obući prvopričesnici postaje prvorazredna tema roditeljima a ne ono što će primiti. Izlazak i krizmanički tulum važniji je od Duha Svetoga koji se prima. A da ne govorimo da sa sakramentom nemaju spremnosti svjedočiti svoju vjeru. Sve je postalo važnije od idealne pjesme za prvi ples, buketa s egzotičnim biljem na koje su mladenci alergični, vjenčanicom koja se treba vući metrima i kilometrima na crvenom tepihu po crkvi u kojoj je nabacano žbunje i prašuma cvijeća od kojeg se ništa ne vidi.
Ako je naš sakramentalni život ostao na ovoj dimenziji vanjštine onda je uzaludna naša vjera. Samo novim poniranjem u otajstveni život može se dogoditi transformacija osobnosti koju i samo krštenje predstavlja. Postao si novo stvorenje, Krista si obukao, veli obrednik krštenja. Kristovo krštenje itekako je nama bitno. Ivan je krstio obredno. To je krštenje priprave javnog djelovanja Kristova. Takvo obredno krštenje mnogi traže i danas jer im je poniranje u otajstvo Isusa Krista teret i obveza. No Isusovo krštenje za nas danas je toliko bitno jer bez njega i sami bi se zaustavili samo na obrednosti. Da je to tako osvjedočili smo se toliko puta. Ajmo i to odraditi ili odradili smo i to! Zar se u vjeri može odrađivati? U vjeri nema ničega što se treba ili pak mora odradit. Vjernik je onaj koji želi pristupiti otajstvenom životu.
Stoga svi naši sakramenti prizivaju nam u pamet da smo mi koji ulazimo i živimo u otajstvu oni koji se usmjeruju za ostvarenje kraljevstva Božjega. Veliku većini od nas na naše krštenje donijeli su naši roditelji i prema svojoj mogućnosti odgajali su nas i usmjeravali kako su znali prema poniranju u otajstva. Svojim primjerom samo roditelji mogu svojoj djeci biti najizvrsniji svjedoci vjere. Bez njih i njihovog usmjeravanja te odgovornosti nema, ni izvrsnosti vjere. Odgovornost roditelja dolazi pred Boga. Sjetimo se samo pisma koje kaže: Roditelji djeca vaša bit će vaši sudci. Dakle vjera nije nešto što mi odrađujemo već ona postaje iskustvo koje je u Kristu zasjalo kao nada i oslobođenje od svakog oblika ropstva a ponajviše ropstva grijeha.
Grijeh doista unesrećuje i potpuno mjenja čovijeka i njegovu sliku na koju je stvoren. Stoga nas ovaj današnji dan nanovo podsjeća na vlastito krštenje kojega u današnjem blagdanu postajemo svijesni i preuzimamo u svoje ruke onu zadaću da se izgrađujemo u vjeri po Kristu. Ovo je Sin moj ljubljeni, slušaj te ga. To je putanja kojom živi kršćanin vjernik. Poslušnost Kristu u cijelosti svoga bića. Sve slobode koje je čovjek izmislio odvele su mnoštva u ropstvo i osiromašenje duha i duše. Teško se boriti sa prazninom koja je oslobodila mnoštva tako da su zavedeni u svijetove maštarija i imaginacija. Kristovo krštenje za nas je preporođenje. Novo rođenje iz vode u Duha.
Stoga današnji dan provedimo u iskrenoj novoj nadi ispravljajući svoje krive slike o Bogu. Kako je to popularno donositi novogodišnje odluke za nas vjernike trebalo bi nas motivirati da se izborimo nanovo kako bi smo ponirali u otajstvenost života vjernika. Bog nikoga nikada ne prisiljava pa ni na jednu životnu stvarnost. Ako želiš biti vjernik onda saznaj što to znači. Zađi i pouči se u svojoj vjeri. Nikada nije dobro biti samo informiran već je važno biti vjerski formiran. Tada se neće onda događati da se sveto odrađiva jer je sveto povjereno svetima. Samo najizvrsnijim pristajanjem na otajstveni sakramentalni život zadobijamo i život svetih.
Sakramentalni nas život uvodi u život neba i svojim življenjem sakramenata nebo napućuje zemlju. Stoga dragi roditelji svoju djecu krstite u vjeri svojoj proživljenoj i iskustvenoj vjeri. Svojim primjernom sakramentalnim životom prakticiranjem sakramenta pokore i euharistije budite primjer svojim prvopričesnicima. Svojim navještanjem vjere, molitvom u obitelji i ispravnim kršćanskim životom pokažite svojim krizmanicima što to znači biti potvrđen Duhom Svetim. Svojim brakom budite primjer onima koje odgajate da je ljubav doista ona koja je sakrament zajedništva i da se zajedništvo ostvaruje uzajamnim poštivanjem. Neka ovaj blagdan u nas unese toliko potrebit mir i neka se danas nad nama raspara nebo u snazi glasa koji viče ovo je sin moj, ovo je kćer moja ljubljena.
Don Damir Bistrić
