Nema nitko od nas da se nije zapitao ili pak se zamislio kada je u pitanju teška bolest, naša vlastita ili pak bolest naših najbližih ili dragih ljudi koje smo samo i susreli. Dijagnoze neprestano stižu kao da im nema kraja. Uvijek su to tužni trenutci u kojima dublje zastanemo pred pitanjima o našem životu.
Svakim danom kao da nedostaje dobre vijesti. Neprestance smo u strahu jer svako malu čujemo kako i mlađi, djeca obolijevaju od karcinoma, od svakokvih autoimunih bolesti, i sa raznim sindromima. Jedan na milijun pa zašto baš on ili ona. Doista se pitamo ono egzistencijalno, što se to događa oko nas. Uz sve dijagnoze naša susjećanja postaju vidljiva, nije tu samo bolesnik, dijete, majka, otac, djed, baka tu je čitava obitelj koja započinje bitku ne samo sa bolešću već i sa svim administrativnim zaprekama. Dijagnoza ulijeva strah. Kome se obratiti. Ja nemam nikoga od onih koji bi se mogli za mene zauzeti. Ne znam ni jednog doktora. Moje stanje materijalno ne dopušta mi da se liječim. Ako nemam novca tko će me pogledati, da dobijem potrebit lijek, dobrog kirurga, bolju bolnicu, kvalitetniju kemoterapiju.
Gdje je Bog, tada se pitamo. Zašto nije mogao učiniti da bude drugačije? Zašto baš ja? Bože, zašto ja? Dok je sve u životu u redu, kad nema većih problema ovim svijetom tumaramo kao bezglavi u različitim željama. Težimo za više ovoga, više onoga. Rangiranost u društvu. Potraga za ostvarenjem. Ambiciozni planovi za uspjehom. I na svom tom putu smo bezosjećajni toliko da smo spremni svakog čovjeka zgaziti. Društvene norme učinile su da je čovjek postao neumjeren u spremnosti drugoga uništiti. Premda bismo mogli bolest promatrati kao onu koja je djelo zloga, bolest je zapravo dar. Na bolesti i bolesnicima stvara se u društvu veći osjećaj za humanizam i iskreni altruizam. Tada se obitelj sakuplja. To je onaj dio koji nas nanovo povezuje, stvara jače poveznice jer nas okuplja život. Tada ništa nije bitno osim bolesnik kojem želimo biti blizu. Biti mu na raspolaganju. Bolest nanovo povezuje tamo gdje se zaboravilo iskreno obiteljsko zajedništvo.
Kristovo javno djelovanje započinje velikim i divnim Božjim djelima. Djelima liječenja bolesnih. Bog kao nitko kaže ja sam s vama. Doista Bog liječi i tjelesno i duhovno. Snaga u tim trenutcima dolazi od Boga, dolazi od onoga koji je izvor svetosti. Pomno sam prije par dana slušao mladu majku dvoje djece koja je oboljela od leukemije. S kojim žarom usprkos svojoj teškoj dijagnozi sve svoje polaže u Božje ruke. Polaže u onoga koji je izvor života. Ona je postala tješitelj svome ljubljenom mužu. Ona je hrabrila svoje roditelje, braću i sestre. Ona je postala Krist koji u patnji progovara svetošću. Snaga vjere u njoj ostavlja novu milost ozdravljenja na koju svatko pa i najbezosjećajniji čovjek može postati osvjedočen Božjom blizinom i njegovom ljubavlju. „I ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – zloduhe mnoge izagna.“ Bog doista može sve. Ono što On doista hoće jest da se osvjedočimo o njegovoj blizini. Ponekad se zapustimo i kasno saznamo svoje dijagnoze iako smo toliko puta bili upućeni pobrinuti se za svoje zdravlje.
Kako u tijelu tako i u duhu naš zdrastveni karton prepun je različitih tegoba i teških dijagnoza. Nažalost ove dijagnoze osjećaju se tek onda kad se klekne u ispovjedaonicu i kad se susretnemo sa Onim koji je izvor mira, praštanja i ljubavi. Nikako ne smijemo zaboraviti da smo kao Božja stvorenja upućeni prema Njemu koji je izvor svetosti. Doista naša nebriga za dušu je toliko velika. Svaka sakramentalna milost nudi se kao snaga za obraćenje. Za ozdravljenje. Jer ako se naša duša ne njeguje postaje mjesto bolesti. Tada se već i ne osjeća osjećaj grijeha i grešnosti. Tada nam je svejedno. Postali smo toliko nezdravi u svojim vjerničkim životima da se za ništa ne zabrinjavamo. Svako zlo djelo postaje nam prigoda: ukradi, slaži, rani, povrijedi. Sve je postalo oko nas duhovno ravnodušno. Ne zabrinjavamo se poradi psovke. Đavlu dajemo sve oko sebe, od svoje žene, muža, djece, poslodavca, posla, prijatelja. I kad sve tom istom pripadnu onda se pitamo zašto. Nije nas briga za abortus, to je kontracepcija. Sasvim je normalno da se nekog eutanazira. A onda se zgražamo nad maloljetničkim tučnjavama, nad alkoholiziranim komama, na predoziranju. Koliko smo pak mi u svemu tome licemjerni.
Nezdravo društvo stvara nezdrave ljude. Svi smo potrebni izliječenja kako bi ovo darovano vrijeme koje imamo ispred sebe iskoristili doista za ono bitno, za svoju obitelji koja raste u zajedništvu i ljubavi. Danas iskoristimo ovaj dan kao dar milosti tako da staviti ispred sebe snagu vjere koja posvećuje. Posjetite bolesnika. Ima ih mnogo. Donesite im radost. Slušajte ih. Liječite ih. Nemojte da se događa da kad dođete pored bolesnika da pričamo bedastoće. Znate ono: ja znam jedan moj imao je istu bolest umro je za tri mjeseca. Promisli što govoriš. Ako ne znaš utješiti zašuti od svojeg velikog medicinskog (ne)znanja. Kao vjernik bolesniku si poslan biti pored njega. Dodati mu čašu žive vode vjere i nade. Donijeti mu mir i radost. I slušaj ga jer će te oni uvesti u onaj najljepši dio: susrete s živim Bogom.
Svaki od naših bolesnika patnika je Krist. Krist koji raspet na bolesničkoj postelji koji svojom patnjom spašava pali svijet i obnavlja lice zemlje. Preko svakog od njih zadobivamo milost spasenja. Kad čujete da je netko obolio molite, molite jer snaga molitve je neizmjerna. Primajte sakramente. Bolesničko pomazanje kad god se osjećate duhovno ili tjelesno shrvani. Kad god se osjećete bolesni. Ispovijedajte se. Čistite svoje srce da u njemu prebiva Krist. Jer boli naše on ponije. Neka vas prati Bog. Neka vas blagoslivlje u sve dane života vašega.
Don Damir Bistrić