Svatko od nas želi iskoristiti korizmeno vrijeme kako bi se susreo sa sobom i kako bi osmislio daljnu etapu svoga života. Uputiti se prema Bogu za nas vjernike postaje izazov.
DRUGA KORIZMENA NEDJELJA
Današnje okolnosti odvlače nas od svetoga. Profanizirana vjera postala je nekim običajem koji onda ponajviše unose nekakvo bezglavo izvršavanja nečega što nas konzumerizam uvjetuje. Kako je sve svedeno na obdržavanje nekakvih izvanjskih moranja, jer to svi čine, svaki dio vjere koji je za nas izgrađujući bez dubinske i adekvatne pouke ne nosi korist.
Iz nedjelje u nedjelju krećemo se vrlo polagano kako bi otkrivali otajstva koja nam je Bog ostavio za život. Prošlonedjeljni Markov šturi izvještaj o napastovanju u pustinji za nas je bila priprema za ono što čujemo danas. Korizma je vrijeme kad postajemo svjesni kako je svakom od nas vjernika potrebno slušati, a ne samo čuti Božju riječ. Bez pozornog slušanja ne može se dogoditi vjernikova otvorenost za zauzimanje za sebe i bolji život. Božja pouka ima samo za jedno čovjeka dovesti do ostvarenja u ljubavi kojom je blagoslovio čovjekovu slobodnu volju. Napasnik nam nikako ne daje oduška već nas pritišće i čini malodušnima stvarajući sebi onda pogodno tlo za prisilan strah prema životu i onom što nam je ostavio Bog kao izvor radosti.
Ne postoji ni jedan dan a da naša vjera nije na kušnji i uvijek se prilagođavamo nekim okolnostima u kojem se povlačimo. Nema u nama one vjerske gorljivosti. Kako nema raspoloživog srca za zajedničke društvene interese tako nema ni osobne želje za zauzetosti prema pravednosti. Jer da ima onda bi naša zemlja imala prosvjedne marševe za prava radnika koji su poniženi i ostvarenje istinskih ljudskih prava a ne onih koji su sastavljeni iz interesnih političkih razloga.
Svjedoci smo sve većeg narušenog sklada u obitelji koji onda se reflektira na društvene okolnosti. Tehnika nas je zarobila. Služimo sebi i svojim prizemnim interesima. No čovjek je biće komunikacije. Čovjek je biće lica. Bez lica nema niti komunikacije niti iskrenog života. Zaustavljeni na razinu ekrana ostajemo zakinuti spoznanja Boga. Ekran koji je postao lice je beživotan i ne može se ostvariti onaj nukleus ljudskosti u ostvarenju života u potpunosti. Da ne bismo zaboravili koliko je važno ostvarivati susret zajedništva koji nas očovječuje potrebno nam je sagledati ovaj divni događaj iz evanđelja koji nam je stavljen danas na razmatranje. Silazeći u svoje najintimnije područje života u kojem želimo se ostvariti uvijek imamo osjećaj kako netko drugi bolje od nas živi. Nikako nemamo zadovoljstva u svojoj koži. Raskorak između onog što živimo i onoga što maštamo ostavlja nezadovoljstvo koje unosi nemir. Te društvene norme koje nam se nameću imaju samo za cilj da nas učine potrošačkim robovima koji zadovoljstvo traže u posjedovanju. Posjedujemo stvari ali koliko smo zastranili čak smo sebi dopustili da posjedujemo i jedni druge. Tako narušeni sklad između očekivanja, stjecanja i posjedovanja ostavlja traga na svim dimenzijama pa i vjeri. Bog se ne da posjedovati. Ljubav iskrena se ne može posjedovati. Vjera se neda posjedovati. Zato je današnji način izražavanja vjere više na riječima negoli na djelu. Više je to vjera manifestacije nego li proživljena svjedočanska vjera.
Događaj preobraženja vraća čovjeka u njegov smiraj. Isus odvodi učenike na brdo, mjesto posebne Božje blizine. Brdo objave. Brdo kao mjesto uspinjanja vanjskog, fizičkog napora i nutranjeg, duhovnog napora. Mjesto oslobođenja koje otvara pogled na prostranstva i ljepotu. To je naša korizma. Naše uspinjanje kroz pokorničko odricanje s kojim zadobijamo novi pogled prema onom što je Bog za nas pripravio. Bez preobraženja nema novog stvorenja. Ići putem Božjim, a ne probraziti se ne donosi ništa. Sva naša vjera jest usmjeravanje na proslavljeni život koji smo slušali danas. Svi sakramenti imaju za cilj preporoditi, preobraziti čovjeka za novu budućnosti. Isusovim preobraženjem započinje novo stvaranje. Preko ljudskih iskušenja i patnja u pustinji preobraženjem stvara novi poredak ljudi, obnove svemira, čovjeka i vjerovanja. S njim su preobraženi i zakon i proroci u Mojsiju i Iliji ali je preobražena i budućnost u apostolima.
Preobraženje nam je potrebno. Iz ljudskih bića u čovjeka. Iz mlakosti vjere u vjernika prokušanih vrlina. Krist zahvaća naše živote i želi s nama činiti novo doba. Doba blagostanja i mira. Dopustimo mu danas da obnovi u nama i zakone i proroke i našu budućnost. On koji je izvor milosti neka nam da poučljivo srce. Odvažimo se i neka on nam već sad u našem životu preobražen stoji kao putokaz života vječnosti. Ustrajte u korizmenim odlukama i pojačajte molitvu i post, pojačajmo sakramentalni život, jer s kroćenjem ove naše razuzdanosti zadobijamo milost novog preobraženog čovjeka vjere. Čovjeka nade i ljubavi.
Don Damir Bistrić
