Cijelo vrijeme vazmene osmine imali smo mogućnost upoznati Uskrslog proslavljenog Krista. Iako se ovo naše ovozemno životno iskustvo zaustavlja na grobu, ovim svetim vremenom nama vjernicima otvara se nova perspektiva. Daje nam se novo iskustvo. Iskustvo života koji nikada ne prestaje.
Uskrs nije kojekakva dobronamjerna pričica sa lijepim završetkom već doista snažan i stvaran događaj. Slušati pisma o događaju uskrsa upućuju na novo iskustvo koje treba doživjeti. Apostoli koliko god su vremena proveli s Kristom nisu doživljavali jednostavno ovaj događaj. Krist je ubijen a oni su raspršeni. Sakupljaju se u tajnosti. U stahu su za svoj život. Ako su Njega koji je činio dobro ubili što će još učiniti s njima.
Jučerašnji izvještaj po Marku je možda jasniji što se sve događalo. Iako iskustvo praznoga groba za Petra i Ivana je imao snažan dokaz ostatak apostola nije bio složan. Kaže tako Marko da se Uskrsli najprije ukazao Mariji Magdaleni. Javi njegovim tužnima i zaplakanima. Ali joj ne povjerovaše. Zatim se ukaza dvojici od njih na putu dok su išli u selo. Ni njima nisu povjerovali. Na kraju se ukaza jedanestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovi nevjeru jer nisu povjerovali onima koji ga vidješe. Nije lako ni u današnje vrijeme biti svjedok vjere. Svjedok Kristova Uskrsnuća. Onaj kome je darovano ovo iskustvo nikako ne može ostati njem na ono što se dogodilo. Svjedočenje vjere izlazi iz iskustva proživljene vjere.
Mi smo ljudi gledanja. Više vremena provedemo za svim oblicima tehnologije negoli se osvrćemo oko sebe. Olako prihvaćamo virtualnu stvarnost. Lakovjerni smo režiranim vjestima. Spremni smo staviti na vagu ono što je snaga života. Brzo pokleknemo pred poluinformacijama. Podložni smo teorijama koji se nikako nemogu dokazati i stavljamo ih u domenu znanstvenosti. Metodologije kojima smo obasuti nikako ne donose napredak one opravdavaju osobne stavove onih koji sebe izdvajaju kao znanstvenike. Takvima je vjera u Krista samo legenda dok su njihove teorije izvor znanosti. Doista moraš biti veliki vjernik kako bi vjerovao teorijama.
Da vjera u uskrsnuće nije bila neko olako shvaćanje dokaz nam je Toma iz današnjeg evnđelja. Iako nije bio prisutan pri prvom ukazanju tražio je jasne dokaze da je Isus živ. Osobno se želio uvjeriti. Nije htio svoj život temeljiti na teorijama, na nečijim tuđim iskustvima i riječima. Svi u životu prolazimo ovakav stav. Neprilike života nas poljuljaju tad nam se čini kao da smo bez vjere. Mučimo se, propitujemo, sumnjamo. Tražimo jasne odgovore. Prolazimo procese od tuge i zbunjenosti do izgubljenosti. Slični smo Tomi i mi u svojim brigama, strahovima, tjeskobama. Izražavamo nepovjerenje u Božju prisutnost u našemu životu. Vjernik malo pomalo poput Tome, dolazi do Isusove istine, do stvarnosti njegove uskrsne pobjede koja polako otapa led naše šokiranosti i tuge. A Isus uvijek dolazi i prolazi kroz zatvorena vrata našeg nevjernog srca i uporno govori: „Mir tebi!“
Mir je snaga uskrslog Krista. Mir koji obnavlja lice zemlje. Uvijek smo u potrazi susresti se s Kristom. Težimo za tim da ga vidimo. Želimo se osvjedočiti vlastitim metodologijama. No s njim se možemo susresti samo kroz ono što nam je ostavio sebe u sakramentima. Susret s Isusom u molitvi i sakramentima smiruje, ohrabruje, pruža neobjašnjivu snagu. U trenutcima molitve i duhovnog razmišljanja dolazi do susreta sa Živim i Uskrslim i tada se moja nada više ne temelji na riječima drugih, njihovoj utjesi i prijateljskom ohrabrivanju, pa čak ni na svećenikovoj propovijedi, nego na osobnom iskustvu Božje blizine i Božjeg milosrđa. Početak su riječi drugih, njihova iskustva, njihova vjera, riječi Crkve, kao kod Tome, ali ne ostaje na tome. Tad dolazi vlastito iskustvo vjere, iskustvo koje ni sam sebi ne možemo objasniti. Iskustvo koje me nosi u životu, daje mi snagu.
Uskrsli dolazi i u naš život, kao što je došao Tomi. Osjećaj je to koji ne možemo objasniti, iskustvo koje nadilazi našu životnu stvarnost. Ni Toma nije ništa mogao objasniti, samo je kleknuo i rekao: „Gospodin moj i Bog moj!“ Nije dodirnuo Isusa, kako je tražio, bio mu je dovoljan osjećaj Isusove blizine. Taj osjećaj, to iskustvo vodilo ga je cijeli život dok se i sam nije pridružio svom Bogu u mučeničkoj smrti, ali i u uskrsnoj slavi. Kad nam se čini da nam je vjera iščezla, nestala, ugasla, negdje duboko zakopana u nama. Tada Isus dolazi kroz našu zatvorenost sa svojim milosrđem, otvara vrata našeg srca i želi nam iskazati svoju blizinu. Želi nas probuditi od sna i otvoriti nam oči. Želi u nama užeći taj predivni dar vjere. U času kad smo u nevolji, strahu, kad ne znamo kako ćemo naprijed, do nas dopire njegov pozdrav njegova milosrđa: „Mir vama!“ to znači: Ja sam s vama. Ja sam živ! Što ste se prepali, što ste zatvorili vrata. Obrišite suze s očiju. Tu sam. Ne bojte se! Ovi dani koji su ispred nas neka budu prepuni zanosa i sile vjerskog svjedočenja. Trajno se susrećimo s Njim koji je ostao uvijek uz nas. Živom vjerom slobode koju nam je ostavio Krist zaživimo. Neka iz njegove blizine u nama se rađa naša sigurnost za sve pore našeg života. Njegov mir neka nas preplavi a snaga vjere neka se i danas čuje u našim crkvama kada ga ugledamo Uskrslog u prilici kruha na našim euharistijskim slavljima i neka se čuje snažan usklik vjere uskrsnuća: „Gospodin moj i Bog moj!
Don Damir Bistrić
