Prepoznavanje Isusa u svakom čovjeku trajni je zadatak svakog kršćanina. No često sve drugo stavljamo ispred toga.
Često mislimo da su različita hodočašća, brojni seminari, puste duhovne vježbe jedini način rasta u našoj vjeri. Onda mislimo da mogu pričekati naša obitelj, djeca ili prijatelji koji traže našu blizinu i ostalo. A Isus u bližnjemu čeka dok ne sazrijemo i shvatimo da sve što smo učinili jednom od naše najmanje braće njemu smo učinili.
Istina je da Bog uvijek treba biti na prvom mjestu, ali da li je u tom slučaju stvarno Bog na prvom mjestu ili neka naša želja, potreba, unutarnji osjećaj ili samo neko dokazivanje. Najmanji korak koji vodi prema bližnjemu veliki je u Božjim očima, ali često mislimo da Bog od nas traži neke nezamislive stvari, da je Bog neka nezamisliva prisutnost, a on je toliko konkretan i toliko blizak, da se na kraju pitamo kako ga prije nismo vidjeli i osjetili njegovu blizinu.
Ono što činimo najčešće pokazuje ono što se nalazi u nama. Pokazujući ljubav prema bližnjemu otkrivamo da se ljubav nalazi u nama. Istina je da pomaganje u nekim slučajevima kod nekih ljudi postaje paravan i skrivanje njihovih pravih namjera ali svaki put kada učinimo nešto što nam je teško, kada otkinemo komad svoga bića da bismo dopunili drugoga događa se ono što Isus od nas traži i kakvima nas želi.
Znanje u vjeri ponekad je relativan pojam, svjedočanstvo je ono što čini vjernika. Neki duhovni pisci govore da vrag zna o Bogu više od svih nas ali se Bogu ne klanja, Boga ne ljubi. Naš cilj je samo jedan a taj je osjetiti i spoznati koliko je velika Božja ljubav prema nama da bismo bili sposobni uzvratiti je u onoj našoj mjeri. Kada počnemo prepoznavati Isusa u svakom čovjeku tek tada počinje naš rast u vjeri i životu.
