Ne gori Božja ljubav prema nama samo u trenucima kada idemo njegovim putem i činimo dobro.
Gori ona i u trenucima dok lutamo i griješimo, dok se tražimo i pitamo što je najbolje za nas. Voli nas on i onda kada ne volimo sami sebe i uči da i mi trebamo zavoljeti ono što je on svojim stvaranjem zavolio a to je čovjeka koji je slabo biće, čovjek koji može napraviti neizmjerno velike i vrijedne stvari a može i upropastiti sve stvoreno.
Ne gori njegova ljubav prema nama samo u trenucima kada nam u životu sve ide, kada smo okruženi prijateljima, kada nam posao cvate, kada nas ljudi hvale, kada je sve upravo na svome mjestu. Voli nas on i onda kada se čini da se cijeli naš svijet raspada a sve što se tada događa jest jedna preobrazba, preobrazba naše volje u njegovu, preobrazba naših ograničenih shvaćanja životu u stvarnost vjere.
Kao što svaki roditelj voli dijete i onda kada ono pada ispite u školi, kada gubi prijatelje oko sebe, kada se razočara i razboli tako i Bog tada pokazuje svoju ljubav tim više. Ali mi je često tada nismo svjesni jer su sve naše misli usmjerene na poraze i gubitke, gledamo na ono što smo izgubili a ne na ono što nam je ostalo a još manje na ono što dolazi. I upravo se tu događa jedan čudesni trenutak kada shvaćamo kako Bog sve loše pretvara u dobro.
Osjetiti njegovu prisutnost u teškim trenucima nije lako, ali u molitvi i poniranju u sebe počinjemo prepoznavati njegove postupke, počinjemo uočavati kako putem križa stvara jedan novi svijet i kako je sve ono što smo mislili da je veliko zapravo ništavno. Uči nas Bog kroz sve što se događa u našem životu a napose kroz životne poteškoće, uči nas da su njegovi planovi uvijek bolji od naših želja a da još samo mi to trebamo shvatiti i provesti u svoj život.
