Promatrajući život nas kršćana primjećuje se da mi svoju vjeru ne doživljavamo kao nešto što nam življenje čini ljepšim i kvalitetnijim, boljim i radosnijim od života onih ljudi koji kažu da su nevjernici i da ne vjeruju u Boga. Prepuštamo se lako svakodnevnim relacijama u kojima zaboravljamo biti Božji narod.
Svakako razmišljati o Bogu i onom što on nudi ostavljamo postrance. Uvijek za neka bolja vremena kad ćemo imati više vremena. Dok smo u naponu snage ne želimo biti dio njegove blizine jer mislimo kako on narušava našu slobodu. Jer kada je Bog blizu onda nas kao ograničava u našoj ljudskosti ili boje rečeno imamo osjećaj kako nas ograničava u našoj razuzdanosti i raskalašenosti života u grijehu. Kada se zakomplicira život koji svakodnevno odabiremo onda u nedostatku dovoljnog broja okrivljenika Bog nam postaje glavni krivac za sve nedaće koje nas snađu. I tek kad padnemo pod teretom nevolja s kojima se ne znamo i ne možemo nositi onda se obraćamo Njemu koji je jedina utjeha napaćenom čovjeku.
Slušajući današnji evanđeoski odlomak nameće se jedno pitanje koje nam je svima blisko. Zašto moramo u životu trpjeti? Ako je Bog dobar i svemoćan zašto nas pogađaju tolike teške situacije bolesti koje rezultiraju gubitkom voljenih osoba. Svjedoci smo svakodnevno groznih dijagnoza dragih ljudi koje poznajemo. Sve je više mlađe generacije koje pobolijevaju od raznih bolesti. No ni jedna vijest ne može nas uništiti i povrijediti kao kad se čuje dijagnoza djeteta koji oboli od neizlječive bolesti. Biti bolestan tjelesno nas uznemirava. I najmanje promjene u tijelu nas obeshrabre. Visoka tjelesna temperatura toliko nas ostavi beživotne. Bolest ma kakva ona bila stvara nam osjećaj nemoći a strah od boli ostavlja nas nemirnima. Sve to nas stavlja pred vrata smrti na koja i ne želimo niti pomisliti.
Danas u evanđeoskom odlomku čitamo o jednoj takvoj teškoj situaciji. Predstojnik sinagoge Jair dolazi Isusu i moli da ozdravi njegovu bolesnu dvanaestogodišnju kćer. Kao i svaki roditelj koji je izgubio svaku nadu dolazi sa strahom za život svoga djeteta. Ali dok je Isus još bio na putu prema Jairovom domu, ozdravio je jednu teško bolesnu ženu koja je upravo dvanaest godina bolovala. I gledajući jedno od čuda Jair dobiva snažnu nadu da će njegova kći ozdraviti. No dolaze mu sa vijestima koje ga u potpunosti uništavaju. Ne moraš mučiti učitelja kažu mu tvoja kći je umrla. Praznina, bijes, razočaranje, ljutnja. Sve tada opčinja čovjeka jer želio je nešto učiniti ali nije se dogodilo ono što je nosio u svom srcu. Čak i pitanje jeli se morao Isus zadržavati i izliječiti tu ženu. Zar njegovo dijete nije bilo priotitet. Kakav je to Bog koji ne razumije situaciju žurnosti stanja ljudske patnje i potrebe izlječenja djeteta. Kakve sve misli nisu samog ranjenog Jaira tresle u ovom trenutku boli i neizmjernog gubitka. On je predstojnik sinagoge. Vodio je pokope mnogih ali sad osjeća sam nezaštićen u neopisivoj boli žalovanja za svojim djetetom. Za svakog roditelja neopisivo bolno.
U tom mnoštvu kad je Jair saznao za smrt svoje djevojčice, Isus mu pristupa i hrabri ga: „Ne boj se. Samo vjeruj!“ Vjera je ona koja omogućuje novi iskorak. Strah nas prevlada u svemu i uvijek se pokolebamo. Kad smo u posjetima bolesnicima onda se nadmećemo pustim znanjima. Kad se gleda sa strane čini se kako je svatko završio medicinu i umjesto da se saberemo znamo još više bolesnika odvesti u stanje očaja. Čak koliko smo bešćutni znamo prepričati kako je taj i taj neki naš poznanik s istom dijagnozom život tri mjeseca. Nedostatak vjere dovodi nas da radije pričamo gluposti umjesto da saslušamo one koji su bolesni i da im poklonimo svoje najdragocjenije blago a to je svoje vrijeme, razumijevanje i podršku.
U Isusu Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku, u njegovu životu, Bog nam je pokazao da mu nije svejedno što će biti s nama malim ljudima i da je upravo za nas postao čovjekom, trpio i umro da bi mi živjeli. Snaga vjere pokreće sve. Samo čovjek osobne, duboke vjere izrasle iz očinskog susreta s Gospodinom prepoznaje i cijeni vrijednost trpljenja i umiranja sebi u velikim, ali i malim svakodnevnim životnim zgodama. Zato Isus ohrabruje: Ne boj se! Samo vjeruj! Vjera te tvoja spasila! Ne vjera da će se ispuniti ono što si ti sam sebi, umislio, zamislio i poželio, nego vjera da Gospodin Bog hoće ispuniti ono najljepše što je o tebi zaželio i s tobom nakanio. S takvom vjerom moguće je čitati evanđelja o Isusovim čudima, jedino s takvom vjerom moguće je koračati kroz ovaj život i iz dana u dan doživljavati čudo poput ovoga iz evanđelja. Čovjek osobne vjere je poput dobrog pacijenta koji traži najboljeg liječnika dopušta mu i neugodne pretrage i zahvate, te strpljivo podnosi terapiju i oporavak s povjerenjem u liječnika da je sve to potrebno za njegovo zdravlje. Čovjek koji Bogu ne vjeruje, počinje u teškim životnim situacijama i događajima sumnjati u iskrenost Božjih nakana. Čovjek koji živi od tuđe, a ne od vlastite vjere i povjerenja u Boga nekakvom tradicionalnom vjerniku tj. čovjeku s maskom kršćanstva na licu teško je shvatiti i razumjeti npr. zašto mora iznijeti smeće iz kuće kad iako nije njegov red da to učini. Čovjek osobne vjere svjestan je koliko duguje Gospodinu za dobročinstava koja je primio, jer u perspektivi vječnosti promatra svoj život. Takav se sigurno neće pretvoriti u malodušno gunđalo razočarano promašenim životom, kojem svatko smeta tko nije kao on pa i sam Gospodin Bog, nego će iz dana u dan postajati velikodušan vjernik preobražena života, po uzoru na Isusa Krista.
Danas zastanimo. Ispred sebe stavimo Krista koji je život i snaga ljubavi. Potražimo Njega najboljeg liječnika koji liječi svaku našu nemoć i našu bol. Pripremajmo se za bolni zahvat ozdravljenja od nevjere i zaživimo snagom koja pokreće novo ozdravljeno čovječanstvo. Danas zamolimo Njega da nas uskrisi od nevjere i nepovjerenja prema njemu. Molimo za sve koji se nalaze u stanjima suočavanja sa bolnim dijagnozama. Otvorimo svoja srca za ljude patnje u njima gledajmo Krista raspetoga. Pohodimo bolesnike i donesimo im Krista spasitelja i tješitelja.
Don Damir Bistrić
