Prateći Isusa Krista iz nedjelje u nedjelju zapravo se s njim upoznajemo. Imamo mogućnost zagledati se u onu najintimniju osobnost onoga kojega je poslao Otac da spasi svijet.
Iako društvo u kojem jesmo Isusa promatra hladno evanđelja demantiraju takav stav današnjeg svijeta. Naravno mnogi bi htjeli napraviti neku novu verziju Isusa Krista njegova života i učenja. Podrediti je svojem determinizmu i učiti o njemu na svoj način koji iskustveno nema nikakve veze s njim. Čovjek je doista podložan vlastitim procjenama. Podložni smo vlastitim ranjenostima i svojim htijenjima. Prilagođavamo svoje poglede na život po sviđanju. Naše procjene ljudi se baziraju na vlastitim interesima bilo duhovnim bilo tjelesnim. Takav stav odvlači nas od općega dobra i stvara elitističke skupine odabranih u kojima svaki onaj koji misli da ima vlast sam po sebi kreira društveni ili pak vjerski život. Najlakše je danas pronaći pristalice kojima odgovara nekakva forma našeg ostvarenja i umjesto onog što je dobro vršiti represiju nad slobodom koja nam je dana od Boga.
Doista naše je živjeti po savjesti. Iako se ovo može protumačiti kako se želi no valja naglasiti da se samo savjest koja je formirana može uzimati kao mjerodavna. Latentnost nas je odvela da se olako prihvaća sve i svašta. Na mala vrata pod raznim oblicima duhovnosti i kvazi karizmatskih pokreta zašao je New age u kojem je nova religioznost nastupila. Opća religijska udrobljenost istjerala je pravu iskonsku pobožnost a podložila se eksperimentu kako kome odgovara. Stvaranje elitističkih religioznih skupina doživljava svoj vrhunac. Pripadnost njima postaje problematična jer se zatvaranjem u samodostatnost razvija kult koji onda unosi opterećenje za one koji su tražili smiraj svojih nemira. Svatko danas postaje duhovni guru. Dovoljno je samoproglasiti se. Govori se o kršćanskoj karmi. Postizanje nirvane je neophodno. Sve je tu samo trebaš posegnuti i imat ćeš što ti treba. Sve ovo nam govori da smo se doista udaljili od Boga. Dok jedni na skupovima zapovijedaju Duhu Svetom da mora sići, doći dotle se drugi izruguju s bolesnima i karizmama koje dolaze od Boga kao dar. A narod Božji polagano ostaje praznog duha. Evociranje duhovnog raspoloženja danas je ono koje razgaljuje i pokušava dovesti prisutne u stanje ekstatičnosti. No to nije vjera ni put upoznavanja Boga.
Nakon propovijedanja učenici dolaze Isusu. Oduševljeni su sa svojim postignućima. Repica im se digla jer vide plodove poslanja koje im je povjereno. Iako znaju tko je izvor svega njihovog uspjeha oholost je prisutna i u njihovoj vlastitom poslanju. Isus pristupa k njima i gleda tu njihovu rastrošenu uznositost i poučava ih onom što je snaga vjere. „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Istrošeni duh se mora obnavljati. Snaga čovjeka je nedostatna za ono što nosi žar naviještanja Božje riječi. Jer osama je najbolji dio susreta sa samim sobom.
Ako se čovjek ne osami, ne udalji, ne povuče ne može se susresti sa sobom, ni sa Bogom. Svako povlačenje je bitno. Tada se proziru potrebe i najbolje osluškuje Božji glas. Samo tako nam je onda moguće posvema se posvetiti upoznavanju Boga. Znakovito je danas kako završava evanđelje. Ono nas ponovno vraća na susret s Isusom. Sve oko nas je usmjereno da upravo prepozna isto. Taj silan svijet koji je hrlio za njim, koji mu je dodijavao, koji apostolima nije dao odmora imao je potrebu Njegove Božanske prisutnosti kao što je to potreba i nama danas. „Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.“ Njegovo sažaljevanje nad potrebama čovjeka je izraz duboke Božje zabrinutosti za čovjekov život. Jer i danas je vrijeme isto. Kao da nemaju pastira. Božja briga ostaje trajno ne privremeno. Svatko doista ima svoje poslanje koje mu je darovano da ga dovede do svoje savršenosti a ako ga ne izvršava ostaje na razini apostolskog izvještaja koji je samo površnost i vlastita promocija. Svugdje se uvukla praznina. Nema se više što davati, ne pruža se dostojanstven primjer i zauzetost. Zato tako gromko odjekuju riječi proroka Jeremije koju Bog izgovara danas: „Vi ste raspršili ovce moje, rastjerali ih, niste se brinuli za njih. Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših – govori Gospodin.“
Naša se snaga vjere mora pouzdavati u Boga. Samo povratak u život s njim donosi mir u ljudsko srce. A najbolji i prvotni povratak je u osamu. U pustinju svojega srca kako bi smo napravili dobru strategiju za navodnjavanje i oživljenje onoga što je zamrlo. Kaže lijepo kardinal Robert Sarah prefekt kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenta: „Svijetu su potrebni ljudi koji odlaze u pustinju, jer Bog govori u tišini.“ Treba se osloboditi onih koji misle da su jedini mjerodavni dijeliti Božje tajne. Nažalost takvi barataju Bogom i manipulatori su bez premca. Pod krinkom dugih molitava, moraliziranja, vjerskih principa, skovali su svoj savez s demonima i uništavaju čovjeka u potrebi. Lako ih je prepoznati to nisu pastiri. Vlastiti su promotori, cijepljeni na ljudsku bol i patnju, egoistični srebroljupci, škrti ljubavlju, bezobzirni prosjaci za vlastite potrebe.
Osama postaje naša najdjelotvornija terapija duha koja u vjerniku otvara prostor za povratak Bogu. Ona je mjesto oporavka od svih natruha koje smo olako primali i bez promišljanja prihvaćali. Dopustimo sebi taj luksuz koji unosi u nas novi početak iskrenog i poniznog klanjanja svojem Bogu u duhu i istini. Oslobodimo vrijeme za sebe. Darujmo Njemu svoju slobodu da nas poučava o mnogočemu. Čitajmo evanđelje i učiteljstvo Crkve naslonjeno na njega. Vrijeme nam je darovano da u nama povratimo duh radosti koji se uznosi do neba. Prepustimo svoj život u Božje ruke. Poučavajmo se onim vrednotama koje su neprolazne i koje umiruju našu dušu. Prepustimo se jedinoj pravoj radosti koja nas povezuje s Njim izvorom našega mira i posvećenja.
Don Damir Bistrić
