Nitko od nas ne može proći kroz život a da ne bude ranjen. Može to nazvati svojim križem.
Na bilo koji način. Bilo da se radi o fizičkim, mentalnim, emocionalnim ili duhovnim ranama one prekrivaju cijelo naše biće. One su iznad svake naše stanice, one su u svakoj našoj misli i osjećaju. One određuju kako ćemo gledati na sebe, kako ćemo promatrati druge ljude, kako ćemo se odnositi prema onima koji su nam ih zadali. One određuju mnogo toga.
Nitko od nas ne može proći kroz život, a da ne bude ranjen. No jedino što možemo izabrati jest kako ćemo se odnositi prema tim ranama, koliko i kako ćemo tim ranama dopustiti da nas odrede kao osobu, da li ćemo zbog njih biti osoba koja se žali na život, koja bježi od života, osoba koja zbog tih povreda odbija vjerovati u novi dan i dobrotu drugih ljudi. No zbog tih rana možemo postati jači ljudi, izdržljiviji, pozitivniji i suosjećajniji, ljudi koji zbog toga uživaju u svim drugim trenucima života.
Nitko od nas ne može proći kroz život, a da ne bude ranjen. Rane nas čine hrabrijima da se upustimo u avanturu otkrivanja cijeloga sebe, pronalaženja one izvorne verzije, one nas čine odlučnijima da uđemo u onaj prostor duše iz kojeg nam Bog progovara a iz kojeg otišli jer smo izvana dobili mnogo poticaja koji su nas od njega odvojili. One nas čine ustrajnima na našim putevima pokazujući nam da do vrijednih ciljeva nema prečica.
Kada već moramo proći to iskustvo povrede, iskoristimo ga za naš duhovni rast. Kada već rane u nama ostavljaju neki trag odlučimo što ćemo s njime učiniti, dokle će nas on odvesti. Neka nas vrati u Božji zagrljaj. Nemojmo se predati prije nego što je bitka započela. Svaka rana ima svoj smisao i samo iz jedne veće perspektive možemo ga razumjeti. Kada naučimo što nam Bog njima poručuje razumjet ćemo zašto nam se u životu događaju stvari koje nam se događaju i što nam one poručuje. Sve tada postaje jednostavnije.