Vjernikovo poslanje koje mu je darovano od Boga jest naviještanje radosne vijesti. Onaj koji je povjerovao on svjedoči jer se osvjedočio osobno u veliku Božju prisutnost.
Bez ovog ne možemo doista razumjeti današnja čitanja koja nam se stavljaju kao poticaj na oživljenje vjere koja svjedoči. Toliko se puta nađemo u situacijama kad nam se teško prekrstiti za stolom ili pak javno iskazati svoju vjeru. Naviknuti da to moramo raditi u nekoj svojoj privatnosti oblikovala nas je da smo postali vjerski privatnici sa privatnom praksom. I dok drugi nasilno marširaju i propagiraju svoje ideje mi se bojimo javno izraziti svoje stavove radi javne osude ili pak čudnih pogleda. Danas je najočitije vrijeme da nije lako biti kršćanin. Upravo razni skandali koji potresaju mistično tijelo Kristovo postaju zapreka svjedočenja vjere jer odmah dobiješ porugu, etiketu i bivaš ušutkan.
Nema pogodnih vremena za svjedočenje evanđelja. To što smo svi mi nagrdili lice crkve ne znači da se trebamo sramiti Krista, već se trebamo sramiti svoje spremnosti što smo mi kadri učiniti pod krinkom vjere i u ime vjere. Zato je ovo vrijeme milosno da se ono što je zlo otkrije i da se uništi snagom Krista da nitko tko je ušao u zajednicu vjernih da bi se sakrio od svoga zlodjela bude otvoreno pred svima prokazan. Tko nas može odijeliti od Krista doli naše vlastito srce ogrezlo u grijehu i zlu. Moć i imanje otuđiva od Boga. Materijalna sigurnosti koja je lažna koštala je svakoga tko se u nju uzdao radi osobne sreće i radosti. Napuštanje molitve i posta oslabilo je snagu milosti Božje. Danas je lako sve napustiti jer više ništa nije vrijedno, jer čovjek određuje i procjenjuje vrednote. Oslonjeni na nestabilne ljudske vrednote postajemo neosjetljivi na stvarnost oko sebe. Sa osjećajem moći čovjek se počinje doživljavati kao božanstvo. A tada prikraja po svojoj želji svijet oko sebe. Da se ne bi zavaravali Božje djelovanje nije zatvoreno. Ono nije podložno osobama, ni zajednicama. Kada zakaže osobno svjedočenje vjernika ili svjedočenje zajednice vjernika Bog može djelovati i izvan ograda koje su postavljene od istih. Njima svima za svjedočanstvo.
Poslanje mora postati dio nas kao središte našeg života. Premda je olako shvaćen naš životni habitus mora nam postati jasno da nema privatnog Boga. Privatni Bog ne postoji. Doista bi se trebalo i upitati kako se mogu nazivati vjernikom a psujem njegovo sveto ime? Kako se mogu nazivati vjernikom a ne idem na nedjeljnu misu? Kako se mogu nazivati vjernikom a podržavam abortus i eutanaziju? Kako se mogu nazivati vjernikom a činim zlo, ubijam riječima, ponižavam, kradem i obmanjujem? Kako se mogu nazivati vjernikom a donosim zakone protivne čovjeku i evanđelju? Sve je to nukleus sablazni Crkve. Ovo je samo svima nama znak da smo svi potrebni korjenitog obraćenja i da bez njega nema života niti budućnosti. Od vjernika se traži svjedočanstvo, bez tog nema ništa. „Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.“ Svi izazivamo sablazan napuštanjem svjedočenja vjere jer tada radimo sve po svom. Bog će oprostiti. To nam je svima najdraže izgovoriti. Ne znam hoće li nam oprostiti jer u nama nema ni iskrenog pokajanja, ni oproštenja. A kako činimo tako će nam biti.
Otvorimo svoja srca za promjenu života i svih dosadašnjih naših loših i zlih navika. Vjera donosi plodove mira, radosti i blaženstva. Da bi vjernik bio nositelj radosne vijesti sam treba nositi radost u sebi kao plod iste. Onaj koji vjeruje on nije namrgođen, ni bijesan, ni žalostan jer njegova radosti proizlazi iz Krista. Zaustavimo se na tren pred sobnom i odaberimo biti radosni navjestitelji Božje ljubavi otvoreni za svakoga i neka radost naša nikada ne prestane.
Don Damir Bistrić
