Nakon božićnih idiličnih dana brzo nam kuca na vrata život koji nikada nije bilo idiličan za nikoga a po najmanje u Isusovu životu. Krštenjem koje se dogodilo na Jordanu Isus ulazi u javni prostor i više njegov život nije anoniman. Od sada ga svatko poznaje. Ili ga vole ili ga pak mrze. Nositelj ljubavi i istine sluga Božji jednostavno s tim mora biti spreman. Ne samo on već svaki kršćanin.
Svaki onaj koji želi živjeti po vjeri po Bogu ili je voljen ili ga pak ne voljen, podoban ili nepodoban. Nemoguće je biti svijetlo ovom svijetu a da ne budeš vječno pod povećalom. Tako je bilo i s Njim koji je životvorac, istina, Bog jedini. On je iza sebe imao svoju ljudsku povijest koja je bila iscenirana od ljudskih tračeva i ljudske znatiželje koja je često samo proizvod razine onoga koji priča priču. Jer se o njemu ništa nije znalo valjalo je nadodati mnoštvo onoga što bi Božju dobrotu srozalo. No tako je to što te manje poznaju o tebi više govore, o tebi više izmišljaju jer o nečemu se moraju zabavljati. Da je to tako i danas o Isusovu životu svatko se nađe pozvan o njemu govoriti onako kako kome odgovara. Ali kada su oni u pitanju i kada se istina o njima započne govoriti tada je to govor mržnje ili pak kleveta. Ipak postoje oni koji su zaštićeniji od onih koji doista trebaju biti zaštićeni. U ovom vremenu u kojem svatko misli da je pozvan govoriti o drugom samo je pokazatelj da nema napretka koji čovjeka vode do ostvarenja i blagostanja.
Život slobode i blagostanje započinje onoga trenutka kad se oslobodimo okova stalnog uspoređivanja s drugima i vječne velike brige o njihovim životima. Tada smo u mogućnosti sebe izgrađivati u ljude vjere, ljude slobode, ljude Božje. Danas evanđelist Ivan dovodi nas na mjesto gdje će započeti poslanje i djelo Božjeg spasenja. Kao i uvijek nije ni najmanje nesimbolično ovaj događaj kojemu postajemo svjedoci. Isus sa svojom majkom i svojim učenicima pozvan je na svadbu. Vjerojatno se netko od rodbine ženio. Nema radosnijega doli sudjelovati u radosti i slavlju onih do kojih ti je stalo. Danas sve te naše kao kršćanske ženidbe imaju neki drugi predznak. One su više vašar i parada loše modne scene i neukusa. Važno je vidjeti i biti viđen. Što luđe to bolje. To što se tamo neki žene nije ni bitno. Vrlo je važno biti procjenitelj. Kakva je bila “spiza” jer se traže i najmanje zamjerke. Treba komentirati i muziku i sve od uređenja sale do auta za prijevoz ali i oprave koliko je na njima utrošeno. Tako to biva danas jer najvažniji je komentar koliko si platio za stolicu a koliko dobio zauzvrat. S tim se u to vrijeme u kojem je Isus sudionik ove ženidbe nije puno mislilo niti zamaralo. Jer onom kojem si došao na slavlje s njim slaviš i činiš zajedništvo. Biti dionik slavlja znači biti uvaženi i dragi gost, prijatelj na kojega se ne računa samo taj dan već cijeli svoj život.
Drevna tradicija u židovstvu propisivala je da prije svadbene svečanosti mladoženja na Šabat u Sinagogi čita Toru i zadobiva blagoslov za svoju ženidbu. Na taj način se i sam prikazivao Bogu da bude nositelj i čuvar Božje riječi koja mu je povjerena. Za nas kršćane danas je to sramota. Tko je vidio da mladoženja moli. Slavlje je bilo i po nekoliko dana. Mogli bi smo to usporediti s bogatom tradicijom naših slavonskih ženidbi koje su i danas izvor zajedništva u kojem sudjeluju svi u selu. Radost koja tih dana je prisutna ostaje mjestom povezivanja i životne radosti. No vidimo da ni na ovoj ženidbi nije sve išlo onako kako je mladoženja zamislio. Usprkos sve pripreme uvijek se dogodi nešto nepredviđeno. Nestaje vina. Upravo je to bila i najveća sramota. Nestalo je onoga što srce veseli. Nestalo je pogonskog goriva za veselje. Naš je život svadbena svečanost. Jer vjernik je onaj koji je zaodjenut radosti.
Vjernik je onaj koji je veseo, radostan jer je izvor njegova veselje u Bogu koji razveseljuje naše srce. Kad se udaljimo od Njega koji je izvor našega veselje tuga se olako useli u naša srca. Tada se sve vidi tmurno i besciljno. Tada život nema smisla tada je sve mračno, beživotno i crno. Tada hrana života postaje vječni pesimizam koji nas sve odvlači sve dublje u ponor beznađa. Kršćani današnjeg vremena prigrlili su pesimizam koji je od njih stvorio beznadne kršćane. Kršćane koji žive od tračeva i polu informacija. Kršćane koji su ostali puki promatrači i kritizeri koji nikada ne znaju sebi i svoj život uskladiti s Bogom. Situacija se zakomplicirala. Kao i svaka majka i domaćica Marija sluša domaćice u kuhinji koje spremaju objed i zabrinutost i panika domaćina koji se vrte u toj strci koju ne znaju kako riješi to jer svakako je katastrofa na vratima. Sramota neviđena. Marija prilazi svome sinu tiho i neprimjetno. „Sine vina nemaju.“ Kao da Isus radi u kakvoj vinariji pa će koga uputiti po kakvu bačvu zato joj i odgovara za naš pojam malo i osorno: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas.“ No ne postoji ono što majčin pogled ne čini razumljivijim nije nju brige za vino. Ona ne želi da se mladoženja i kuća osramote. Zna ona što bi to bilo. Mnogi bi jedva dočekali da se upravo tako nešto i dogodi. Mnogi od sustolnika su se i razbacivali i prolijevali i činili sve samo da se vidi koliko još ima zaliha. Sve treba isprazniti sve učiniti da se drugoga ponizi. Doista ovo vrijeme je vrijeme je poniženja i ponižavanja. Vrijeme koje se razvodnilo. Kršćanstvo koje se razvodnilo.
I danas majka Marija svome sinu tiho ali majčinski zabrinuto iznova govori naše nedostatke. Mira nemaju. Zadovoljstva nemaju. Radosti nemaju. Zdravlja nemaju. Vjere nemaju. Sve je otišlo daleko ispražnjene su nam posude koje su značile život. Bitnije su nam budalaštine besmisla i osrednjosti kako bi smo se zabavljali u arenama života u kojem i dalje je samo sve svedeno na kruha i igara. Toliko je nedostataka koja su nas dovele do ruba sramote. Kršćani su iznevjerili svoj poziv vjernika i postali neutješna masa koja besciljno luta ovom svijetom. Izgubljeni smo i potrebiti Boga. Zato danas od svega najznakovitija rečenica naše majke koja je uvijek bila u tišini gromko odzvanjaju na povratak k vjeri. „Što god vam rekne učinite.“ To je vjera. To je put kojim kršćani današnjeg vremena su usmjereni. Vršiti u svemu Božju volju. Ne nekakvu mlakost i razvodnjenost koja se plasira od onih koji se ulaguju vremenskim prilikama i koji se populistički oblače u tanani lan. Jer Krist kojega se danas propovijeda traži se da bude podložan ljudskoj samovolji pojedinaca a ne Božjem poslanju koje nam je ostavio. Svatko od nas zna u čemu je najtanji. Svatko od nas danas zna što mu je životna potreba. Za nas zagovara naša majka. Otvorimo svoja srca i šapnimo Bogu svoju potrebu u snazi vjere jer iz nje izlazi svako čudo i svaki blagoslov. Zato od danas nemojmo se bojati živjeti svoju vjeru: „Što god vam rekne učinite.“ I tada ćemo imati sve.
don Damir Bistrić
