Svako vrijeme nosi svoje izazove u naviještenju Božje riječi pa tako i ovo naše vrijeme.
Današnja čitanja nas usmjeruju prema otajstvenom poslanju koji svatko od nas vjernika posjeduje. Tako današnji naglasak za svakog od nas jest poslanje propovijedanja Božje riječi. Božja riječ nikako nije privilegija za neke. Svatko od nas na krštenju postao je kraljevskim svećenstvom ucijepljenim u Krista. I premda se mi trsimo svugdje upetljati, jer mi sve znamo, za autentično služenje Božjoj riječi i za vjerno propovijedanje istina vjere ipak je potreban jedan uvjet a to je ljubav. Iz ljubavi naviještati Božju riječ je najizvrsnije svjedočanstvo. Život vjere koji je djelotvoran u ljubavi. Gotovo slobodno možemo reći da je ljubav uvjet da netko bude u službi Božjoj. I premda je danas inflacija raznih ljubavi ta ista ljubav je samo ostala na razini blebetanja.
Biti poslan od Boga za svjedoka vjere najdivnije je i najponosnije. Ovo prevrtljivo vrijeme ima za cilj obezvrijediti sve pa tako i službenike riječi. Jer sluga riječi, poslanik, apostol nije birokrata niti službenik sa nekim ograničenim vremenom i ograničenim uredima. Da naravno danas su i službenici oltara radije zauzeli stav laganijih pristupa vjeri podložnim trendovima, birokratskim, da se ne bi zamjerili svojim nadređenima jer im karijera je bitnija od navještanja Božje istine. I zato danas nema proroka. Danas imamo inflaciju loših vjerničkih populista kojima je bitno tepati srcedrapajuće pjesmuljke nego li navjestati Boga i njegovu istinu. Navještaj Božje riječi sveden je na neki maleni dio i ako im ne odgovara tematika pisma onda znaju se uvijek vratiti svojim problematikama najčešće političkim istinama i obranama.
Kriza navještanja Božje riječi nastala je onda i u onom trenutku kada su se toliki odrekli služenja Božjoj riječi i Isusu Kristu. Jer „nisu teolozi tu da produbljuju i današnjem čovjeku približavaju polog vjere i što stalno Učiteljstvo naučava, nego oni idu dalje – hoće reći: u neispitanu šumu, u prašumu, u Amazoniju.“ Da, teologija danas služi za samo promociju. Što će njima Isus oni imaju sebe. Oni imaju svoje domete. Isus je bio neuk. Nije imao plagirani doktorat kojim napreduješ u zvanju. Da, nije imao ništa od toga ali je imao ono što kronično i pandamijski kao bolest, kao pošast nedostaje svima nama vjernima a to je ljubav. Radosna vijest je vesela vijest. Zato i Krist šalje svoje najbliže suradnike u avanturu propovijedanja. Sa konkretnim uputama. Sa jasnoćom im opisiva kome ih šalje. Da ne nose nikakve iluzije o takozvanom divnom svijetu. Razbija im mitove o tolerantnom i benevolentnom društvu. Želi ih zadržati u istinitoj surovoj stvarnosti koja ih očekuje na svakom uglu. Nema tog vremena u kojem je evanđelje mira i radosti bilo pogodno kao ni za njegove navjesitelje. No usprkos svoj svjesnosti mentaliteta koji je oko njih daje im upute ljubavi. Upte koje danas bodu oči mnogima. „A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.“
Isusovo poslanje učenika nije nikakav prozelitizam neke nove ideologije. Isus je ušao u ljudsku povijesti da uzdigne ljudsko biće, svakog čovjeka, a ne samo nekih. Zato je cilj kršćanske vjere spasenje svih ljudi. Poslanje je svjedočenje događaja svojim vlastitim životom. Također je vrlo teško naći osobu koja ne traži smisao življenja i puninu ljubavi. Zato je za prihvaćanje Isusova poslanja nužno izići iz samoga sebe. Obratiti se. Nažalost živimo u vremenu koji je indiferentan na sve pa i na vjeru. Živimo u društvu koji je devijantano gdje privilegij imaju nove kulture koje otvoreno propagiraju bezboštvo i okultizam, negirajući Božju ljubav. Opasnost je da i kršćanstvo ne skrene na ugađanje ušima i životu. No i to se sve više događa. Isusova poruka je jasna i stalna. On uvijek poziva na više, na duhovnije, na uzvišenije. Isusova poruka se ne naviješta ni novcima, ni bogatstvom, ni moću ni bahatošću, ni politikom ni vezama. Ona je put skromnosti i jednostavnosti. Put mira. I premda smo svjesni da sve više se želi isključiti kršćanske korijene iz našeg života svako naše mjesto, svaki naš grad ima duboke kršćanske korijene kao temelj i kulture i povijesti i znanosti ma koliko ih svi negirali i zastirali.
Biti navjestitelj radosne vijesti veliki je izazov. Izazov koji u sebi nosi služenje, strpljivost, poniznost. Tamo gdje to nedostaje izgubi se lako busula u svemu. Tada sva prozivanja da Crkva više šuruje sa političarima i bogatašima negoli s malenima i siromašnima su opravdana. Kad se napusti Krista tada se propovijeda sebe. Oslonimo se na Krista kao onoga koji je izvor života. Oko nas je veliko mnoštvo onih koji jedva čekaju kako bi i s najmanjim optužbama nagrdili lice crkve i Isusa Krista. Njihov zadatak i njihovo zlo poslanje je stvoriti od dobra zlo. Oni su bijesni čopor vukova koji je glasniji od glasa istine. Čopor koji se lako ušutka kad se živi autentična istina Isusa Krista. Jer ih njihova dijela izdaju. Danas bih vas zamolio da molite za svoje svećenike. Da ne posustaju pred provokacijama već da budu jasni proroci ovoga vremena. Uvijek jasni i čestiti. Da budu oni koji služe Božjoj riječi a ne svojim interesima. Lijepo reče sveti Grgur veliki papa: „Svijet je prepun svećenika, no u žetvi se Gospodnjoj nađe tko koji poslanik!“ Otvorena srca krenimo svi zajedno na izgradnju svijeta ljubavi kojem je začetnik Krist. Nikada ne pametujmo jer od toga nema ništa. Tamo gdje se filozofira djela ne slijede taj život. U svemu se podredimo biti sluge evanđelja mira i navještajmo vjerno Onoga kome smo povjerovali. Jer naše je poslanje pred svijetom biti svjedok uskrsnuća i života Gospodina Isusa i znak Živoga Boga. jednom riječju, što je duša u tijelu, to neka budu kršćani u svijetu.
don Damir Bistrić
