Isus je uvijek volio promatrati ljude. Pratio je pomno njihove reakcije. Slušao je njihove razgovore. Volio je biti postrance. Volio je biti ne primjetan. Nije izbjegavao društvo ali je pomno birao gdje će i kamo zalaziti.
Kao pravi učitelj vodio se onim što je bilo dostojno njegova poslanja. Doista nije se udaljavao od ljudi osobito onih koji su bili najpotrebniji, siromasi i bolesni. Družio se većinom s onima koji su bili na margini društva. S onima koji su nosili zvono na sebi, s onima koji su bili odbačeni. Označeni kao nepodobni. Kako danas tako i onda bilo je važno biti dobro viđen u odabranom društvu. Jer biti sa elitom ili kremom društva značilo je rast na društvenoj ljestvici. Isus je bio poseban i svi su ti nazovi važni željeli biti u društvu s njim. Svi književnici, farizeji, pismoznanci, hramsko plemstvo nitko od njih nije mogao odoljeti njegovoj prisutnosti. Mudrost koja je navirala iz njega osvajala ih je s oduševljenjem. Ono što sami nisu mogli dokučiti što piše u pismima on bi svojom istinskom ljubavlju toliko razjasnio da se nije imalo što nadodati. Zato je njegovo društvo bilo dragocjeno. Svim velikašima i bogatašima cilj je bio ugostiti ga u svojoj kući. No nažalost to je bilo rijetkost. Više je volio biti okružen s ljudima koji su ga bili doista potrebni. Zato se zadržavao u hramu. Na trgovima. Na mjestima gdje je živio svakodnevno maleni čovjek. Naravno nikoga on nije odbacivao i svugdje gdje je vidio trunku otvorenosti za ispravnost vjere pa i kod kvalcificiranih struktura farizeja svratio bi ukoliko je bio pozvan.
Sve više se danas susrećemo sa elitističkim oblicima vjere. Gdje je jako važno biti s nekim. Jer na taj način se stiče određeni društveno vjerski status. Na taj način pokušava se vinuti u novi svijet poznatih i važnih. Sve nam je izvanjsko postalo jako bitno. Za biti u određenom društvu izabranih pomno se sve bira. Rijetko tko može zaći u taj svijet ako nije pozvan i ako nisu prepoznate kvalitete za stvaranje istomišljenika. Gotovo bi mogli reći da su sve to zajednice koje su prepune oholosti. Farizejske zajednice prepune su licemjerstva. Biti i izgrađivati svoj život sa Isusom ni najmanje nije blag ni jednostavan. Isus je uvijek konkretan i oštar. On se ne boji istine i ne boji se govoriti istinu. Tako i ovo društvo oko njega iz današnjeg evanđelja, njegov domaćin, ukućani i uzvanici nitko nije znao što može očekivati. Promatra situaciju vrlo pomno. Svakoga od njih poznaje. To su ljudi koji uvijek imaju nešto za provociranje. Uvijek su spremni voditi svoje privatne interese. Znaju svakoga poklopiti. Tako to odabrano društvo već pomno bira i mjesta. Jer zajedno su jači ako krenu u napad i ofenzivu. Nabrušeni prepuni jala jer idealna je prilika. Isus je na njihovom terenu. Moćniji su i jači kada su u većini i kada su u svojemu okružju. Sve svoje snage stavili su u svoje vlastite umne sposobnosti. Predviđaju situaciju kako bi na onoga koji je istina navalili svojom elitističkom vjerom. Poganstvom koje su sami stvorili izvrnuvši Božji zakon i njegovu ljubav. Biti u takvom društvu svima nama je naporno. Svaka se riječ mora dobro izvagati. Svatko ima svoje vlastito tumačenje. Još ako su nagluhi onda čuju i ono što i nije izrečeno. Vide svojim očima ono što sami hoće. Tumače proizvoljno sve u svojoj osobnosti kakvi su oni.
To je svijet koji se nije promijenio. Ostali smo toliko nazadni toliko oslonjeni na svoja vlastita tumačenja i svoje vlastite duhovne razine koje graniče sa djelom sotone. Jer ono što čovjek može izmisliti i ono što može izlagati ne može nitko. Naravno ono si što govoriš. Govor nas naš izdaje. I zato i danas Isus koristi istu prispodobu da nas iznova probudi iz naše duhovne zamrlosti. Isus uvijek koristi svakodnevne situacije kako bi nam naglasio ono što je nebeske naravi. Tako i današnja prispodoba je priprema za ono što je naš kršćanski temelj a to je Kraljevstvo Božje i život vječni. Krepostan život današnjih kršćana je polagano zamro. Više se polaže na vanjštinu izražaja vjere kroz izvršavanje običaja a ono što je nukleus vjere izbacuje se i preskače. Ako kršćani nisu oni koji prednjače kreposnim životom onda su se pogubili. Ako kršćani ne žive sakramente tada se olako poistovjećuju sa svijetom i njegovim zakonima. I upravo današnja temeljna krepost na kojoj Isus inzistira vraća nas pravom, iskrenom i snažnom vjerskom životu. Poniznost. Sveta poniznost. Ne radi se o fingiranoj poniznosti kakva je sveprisutna danas u mnogim zajednicama i religioznim skupinama, nego o unutarnjem poniznom stavu pred Bogom koji je poziv i poslanje svih kršćana.
Poniznost je najbolji lijek svim oblicima egoizma i najveći put k milosti Božjoj. Zato je tokom cijele kršćanske povijesti poniznost stavljana kao temelj svim vrlinama. Poniznost oslobađa od predrasuda i u unaprijed otpisivanja bližnjih. Poniznost nas oslobađa od bahatosti, da se ne bi umislili da smo bogovi. Nažalost, živimo u civilizaciji koja se baš hrani u napuhanoj posebnosti i samodostatnosti. Svatko se doživljava kao centar svijeta, a rezultat je prisutnost jako puno lažnih bogova koji hodaju našim ulicama. Poniznost čovjeka razobličuje u lažnosti i bahatosti, što o sebi i u sebi nosimo. Tek se kroz poniznost možemo istinski spoznati i druge istinski vrednovati. Bez poniznosti ne možemo sebe spoznati. Ponizni čovjek dopušta Bogu i ljudima da bude kritiziran u življenju i u svojim idejama kako bi se obratio od svog zla života i puta. Koliko god ne valja sebe podcijeniti jer to nije poniznost, isto toliko je štetno sebe precijeniti. Poniznost omogućuje da se osoba slobodno razvije. Bog se otkriva samo poniznima, onima koji trebaju Boga i drugog čovjeka.
Danas preuzmimo na sebe svoje kršćansko poslanje. Poslanje poniznih slugu u vinogradu Božjem. Bježite od svih lažnih proroka današnjice koji će sve učiniti kako bi vas pridobili za svoje vlastite minorne ciljeve. Promatrajte poniznost i sve će te znati. Poniznost se ne može glumiti. Ima jedna zabilježena anegdota sv. Filipa Nerija koja kaže ovako. Pročulo se po cijelom Rimu kako neka časna sestra živi sveto i pobožno te po cijele dane moli i vrši pokoru. Htjeli su je već za života častiti kao sveticu, a narod je svakodnevno hrlio k njoj. Papa je htio provjeriti radi li se tu o pravom svetom životu ili o nečemu drugome, pa je zamolio sv. Filipa da ode posjetiti tu sestru i onda mu kaže svoje mišljenje. Filip je požurio do samostana u kojem je ta sestra živjela. Budući da je maločas padala kiša, ulice Rima bile su pune lokava, i Filip je svojim cipelama ugazio u gotovo svaku od njih. Kada je došao do samostana, zamolio je sestru vrataricu da mu pozove „sveticu”, no vratarica je odgovorila da je sestra u kapelici u dubokoj molitvi te ju ne smije ometati. No, Filip je bio veoma uporan pa su pozvali dotičnu sestru iz kapele rekavši joj da ju Filip Neri hitno treba. Kada je sestra došla, pitajući se što je tako hitno, Filip joj je odgovorio da ima prljave cipele i da je došao da mu ih ona očisti. Na to je dotična sestra planula. Strašno se naljutila na Filipa jer ju je zbog tog bezveznog razloga pozvao iz kapelice u kojoj se nalazila u ekstazi. Filip je tako zaključio da je daleko od svetosti, jer joj nedostaje najbitnija stvar svetih: PONIZNOST.
don Damir Bistrić
