Danas slavimo blagdan Krista Kralja svega stvorenoga. Na koncu smo liturgijske crkvene godine u kojoj smo pratili Isusa na njegovu putu ljubavi prema svakom čovjeku.
I ta ljubav danas ga je dovela na križ. Razapet između neba i zemlje čini se ljudskim očima da je izgubio sve što je mogao izgubiti. Propovijedao je Kraljevstvo Božje, činio dobro i sada osim one nekolicine koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke, svi mu okrenuše leđa. Njegov narod zajedno sa glavarima, okupatori Rimljani, jedan od obješenih zločinaca „ko jedan“ u velikoj zlobi naslađuju se njegovim mukama. Rugaju se onom lijepom što je učinio. Vikali su mu da siđe s križa, da učini neko čudo, da se osveti svojim neprijateljima. Da bude poput Njih, da pogazi Istinu Ljubavi koju je propovijedao, da pogazi Oca nebeskog, da pogazi sebe. No On se zlu ne suprotstavlja zlom, nego dobrotom i ljubavlju. Umiranjem.Ovo naše vrijeme toliko obiluje onima koji se smatraju velikima ili koje mi sami uzdižemo i proglašavamo velikima i važnima. S druge strane se pak divimo čudima tehnike, pa uzdišemo za nekim posebnim autom, računalom, mobitelom. I svi ti nekoć veliki kojima se kroz povijest klicalo polagano tonu pod pepelom povijesti, makar ih neki uporno nastoje oživiti. „Ko bi gori sad je doli“ davno reče pjesnik. Nova pak čuda tehnike ionako zastarijevaju za nekoliko mjeseci.
Jedini koji je Početak i Svršetak, koji zauvijek i dovijeka ostaje, jest Krist, kralj slave. Sve drugo prolazi. Sva druga ovozemaljska kraljevstva prolaze i uzmiču pred njegovim kraljevstvom ljubavi istine i pravednost za kojima u dubini duše čeznemo. Toliki su nas zemaljski kraljevi prevarili i preveslali no On je jedini kojemu je istinski stalo do čovjeka. Zato je strano pravom kršćanskom duhu uzdizati i veličati bilo što i bilo koga, pa bio to ne znam kakav političar, javna osoba, crkvena osoba. Samo Bogu ide slava, samo je Krist ovdje na zemlji Gospodin, a svi smo mi braća, sluge Božje od Boga voljeni i ljubljeni. Vidjet ćemo ga na koncu povijesti, mi koji smo mu povjerovali i koji ga nazivamo i prihvaćamo svojim kraljem. Sjaji na obzorju svijeta, pred očima svega čovječanstva i svih ljudi. Nitko se neće moći sakriti niti iza svoga položaja, ni bogatstva, ni roda, ni plemena, niti titule, ni uniforme, ni društvenog položaja ni politike. Neće biti važno je li netko bio general ili vojnik, nadničar ili veleposjednik, kralj ili sluga, biskup ili obični vjernik.
Teško nam je razmišljati o Isusu Kralju, vladaru svijeta i svemira u vremenu tolikih nepravdi u kojem današnji vlastodršci ne poštuju prava malenog i siromašnog čovjeka koji je prepušten samom sebi i vapi za boljim sutra. Današnja slika vladara ovog svijeta u drastičnoj suprotnosti je sa slikom Isusa na križu i njegova kraljevstva. Isus ne spašava sebe. Ne traži izgovore. Ne prijeti. Već spašava čovjeka. Razapet između dvojice razbojnika ne pobjeđuje zlo silom i mačem, nego ljubavlju i praštanjem. Njegovo kraljevanje ne temelji se na slavi i moći, na partijskoj poslušnosti, na bankovnim računima i zlatnim rezervama nego na nesebičnoj ljubavi i potpunoj solidarnosti sa svakim čovjekom. Isus objavljuje Boga koji ne sudi, ne osuđuje, dopušta čovjeku da mu se izruguje, da ga osudi. Naviješta Boga koji prašta i onda kada ga čovjek osuđuje na smrt.
I upravo zahvaljujući Isusovoj ljubavi i oproštenju, čovjek će poput razbojnika iznova rođen započeti svoj novi hod te postati dionikom Isusova kraljevstva koje neće slijediti logiku ovog svijeta. U toj koloni, i u tome hodu vjere tražimo i mi danas sebe. Gdje se nalazim? U koloni ovog svijeta ili u koloni Isusovoj?
Vlast, čast, snaga, ugled, položaj, bogatstvo, sila i sjaj zemaljski, sve su to one kvalitete koje je Sotona ponudio Isusu u pustinji i danas ushićuju prosječnog i bahatog čovjeka. U svojoj površnosti držimo sretnim one koji su u ovome svijetu uspješni, bogati, slavni i utjecajni, koji su na raznim položajima, koji imaju „sve“ u politici, u gospodarstvu, u svakodnevnom životu. U svoj zaglupljenosti želimo im biti što bliže, divimo im se, a sve ne bi li se i mi ogrijali na suncu prolazne slave zemaljske. U svemu tom sljepilu ne zamjećujemo veličinu i uzvišenost onih koji s pouzdanjem u Boga nose svoj križ nastojeći u jednostavnosti i skromnosti srca ljubiti iskreno Boga i svoje bližnje. Ne primjećujemo one koji žele načinom života biti što bliže Isusu Kristu u kojem su iskusili svoga Spasitelja i Otkupitelja. Isus je najbliži najmanjima i obespravljenima. Tamo gdje su gladni, žedni, bolesni i zatvoreni. Tamo je proslavljeni Isus.
I gle iznenađenja. Od svih onih koji su bili uz križ i oko križa, od svih Isusovih prijatelja i neprijatelja, samo je onaj razbojnik prepoznajući Isusovu veličinu na sav glas ispovjedio vjeru u Njega: „Isuse sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!“ To su one oči koje, Božjom milošću vide i dalje, i dublje, i bolje sve do vječnosti. Oči koje se ne zaustavljaju na prolaznosti ovog svijeta. S Isusom započinje umiranje mržnje i zla u svijetu. I mi danas iz ove životne stvarnosti osobne i vapijemo: Isuse sjeti nas se. Želimo te slijediti. Živjeti po tvojoj Istinikoja je jedina sposobna čovjeku otvoriti oči i preporoditi ga, a to se zove put obraćenja. Put koji nas vodi onom kraljevstvu koje će vječno trajati u nebesima. Spasenje ne dolazi od ovoga svijeta, niti će nam sile ovog svijeta donijeti ono što nam nedostaje. Isus je ubijen, ali je prelomio ovu našu povijest koja ga više ne može izbaciti iz sebe. Đavolska kratkovidnost ovog svijeta završava u ludosti, u zloći, u smrti, u propasti. Jedino On svojom ljubavlju razlivenom u našim srcima ima moć osmisliti naš život. I onda kada visim razapet na križu vlastite zloće okružen đavolskim izrugivačima svega Božjeg u ovom svijetu. Kada se zlonamjerno izvrću naše dobrohotne riječi i djela iz ljubavi učinjena nećemo se smatrati nesretnim ni izgubljenim. Naprotiv. To su vrata koja vode u život. Jer nije nam važan ljudski sud i mišljenje, niti mjesto u ljudskoj povijesti. U jednostavnosti i skromnosti srca želimo biti slični Kristu i njega slijediti, čineći dobro onoliko koliko je u našoj moći. Jer savršenstvo pripada Bogu a ne čovjeku. Sve ostalo pred Kristom gubi vrijednost.
U Očenašu molimo….Dođi kraljevstvo tvoje. Neka danas po ovom slavlju i susretu s Njime u našim srcima poraste želja za Njegovim, kraljevstvom, koje je kako veli današnja molitva Crkve: kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Tako i bilo. Amen!
don Damir Bistrić
