Živimo u vremenu kad svatko ima želju iskazati svoje mišljenje svoj stav o vjeri i Isusu Kristu.
Većinom su to manjkave izjave bez dobrog sadržaja. Kad se duboko pogleda u zbiljnost govor onih koji žele opravdati sebe i svoje stavove onda im je svatko kriv jer se ne mogu ostvariti i jer je njihov život promašen. Nažalost iz promašena života nema ništa osim što se osjećaju loše, frustrirano i uznemireno. Nažalost sve je više onih koji žele kao i u prvoj crkvi svoje stavove i mišljenja stavljati u Božja usta. Kad ih se sluša sve to dobro zvuči čak je logično no nedostaje nešto a to je istina. Toliki koriste sve moguće svoje metode kako bi opravdali svoj vlastiti promašen život ističući tuđe pogreške kako bi to koristili za opravdanost svojih stavova kritika i laži.
Koliko li je samo onih koji proizvoljno u mržnji nevjere vade kontekste svete Božje riječi kako bi opravdavali svoje stavove. Iskrivljavanje Božje riječi dovelo nas je da svatko ima svoje evanđelje. Evanđelje ranjenosti vlastitog ega i egoizma. Napuštanjem Božje istine sve je danas moguće. Svatko je u mogućnosti proizvoljno protumačiti no što vidi u sebi. Samo s Kristovom istinom može se svjedočiti Božja nazočnost i poslanje. Premda bi toliki htjeli dati svima reda u tuđem životu, životu Crkve, kad se samo malo zaviri u njihov život onda se nazire ogromna razvalina. No ako čovjek ne može dati reda sebi, svojoj obitelji, svojim bližnjima kako misli upravljati s drugima.
Kristovo poslanje nikada ne završava. Navještaj Božje riječi ostaje uvijek veliki izazov. Upravo jer smo još uvijek pogani i jer nam je Božja riječ ostala samo povod da se opravdamo ostali smo daleko od navještaja Isusa Krista koji jasno svakoga od nas poziva na novi put vjere. „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ Koliko li je samo ravnodušnosti od svih kršćana i kršćanskih denominacija na Božju riječ pozva na obraćenje. Kad se spomene obraćenje svatko odmahuje s rukom jer kome treba danas obraćenje. Kome danas treba kraljevstvo Božje. Obraćenje je danas svakome njegova samodostatnost vječno ulaganje u propadljivo i trenutno. Danas je obraćenje u maniri dobrog provoda uz hvalospjev, svi tako žive, svi to rade, sve iskusi dok možeš, kad nismo mi neka naša djeca.
Kult tijela je put današnjeg kraljevstva u kojem se čovjek osjeća dobro i koji svoje kraljevstvo izgrađuje samo na plastici ljepote uz mnoštvo estetskih korekcija uz dovoljan broj opijata i narkotika. No koliko god taj svijet prepun ljepota tog divnog svijeta kraljevstva ljepote i kulta uzvišenog mrtvog altruizma nikad više nije bilo onih koji su uništeni kojima je učinjeno zlo i koji se nalaze na margini. Čudno je da taj svijet demokratsko liberalni koji se toliko glorificira kako to da nije uznapredovao u ljudskosti u čovječnosti. Taj uzvišeni svijet kraljevstva sloboda u kojem je sve dopušteno kako to da nije doprinio ničem dobrom. Niti je uznapredovao humanizam, niti ima osjećaja za dobro. Kako to da nije riješeno siromaštvo. Ravnopravnost u zdravstvu. Kako to da to divno novotvoreno kraljevstvo čovjeka nije donio jednakost za svakoga i kako to da nije donijelo boljitak za svakoga podjednako. Kraljevstvo koje stvara čovjek uvijek ima svoje interese i koliko god se pravdali kako je napredak u oslobađanju od Boga ni jedna demokracija pa ni ova liberalnog demokratskog fašizma koja se propagira ne nosi ništa dobro.
Da su kršćani, svatko od nas potrebni obraćenja to je vidljivo i to nitko ne može zanijekati. Dok se moderni teolozi bave svojim pametovanjem i stvaranjem vlastitih modela vidi se da im naviještanje Božje riječi ne leži. Toliko su se udaljili od stvarnosti. Oni žive neki svoj život. Život zidina i sigurnih okoliša, udobnih fotelja u kojem imaju sve i o svemu znaju i na sve imaju odgovor daleko od Krista. Ako se mi kršćani nismo spremni mijenjati ako nismo spremni na obraćenje zatvaramo vrata kraljevstvu Božjemu. Nespremnost na obraćenje znak je da nemamo povjerenja u Boga nego čekamo neko rješenje negdje iz daljine iz svijeta veza i dobrih odnosa. Izgleda da ljudi do dana današnjega nisu svjesni čovjeka i njegove istinske veličine i dubine. Nismo svjesni čovjeka u sebi, a kamo li u kome drugome. Diktatura današnjeg vremena i kulture ravnodušnosti ogoljela nas je od radosti i pravog smisla. Život se može ostvariti jedino kad u sebi imamo božanske komponente. Ako one nisu prisutne tad je samo privid i polovičnost.
Ranjenost čovjeka najveći je pokazatelj koliko smo se udaljili od izvora života. Toliko je danas neostvarenih koji stvaraju različite scenarije samo kako bi svoj bezličan i besmislen život učinili interesantnim. Namjerno ranjavanje, uništavanje dobra glasa drugoga djelo je zloga. Taman se citiralo svega i svačega svatko onaj koji u sebi nosi želju drugoga poniziti i obezvrijediti sluga je sotone. Pred nama danas stoji evanđeosko poslanje. Da se izdignemo iz svog poganstva kojem služimo. Iz svojih poganskih besmislenih običaja koje držimo. Održavamo svakakve izmišljene gluposti krstimo vino to nam postaje bitnost kao kakav sakrament, izrugujemo se vjeri i svetinjama ali zato ne idemo na nedjeljno euharistijsko slavlje i to ne ispovijedamo pravdajući se kao to nije grijeh.
Ako nemamo osjećaja za sveto kako li će se imati osjećaja za onoga koji je pored nas. „ I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše.“ Odvažimo se danas krenuti za Kristom. Poslušajmo njegov glas. Krenimo kao i mnoštvo iz današnjeg evanđelja za njim, jer on dolazi izliječiti svaku našu bol, duhovnu i tjelesnu. On dolazi ponijeti na sebe sve naše najrazličitije bolesti i patnje. Krist dolazi za svakog od nas osobno i poziva nas da se oslobodimo ropstva grijeha, ropstva diktatura sistema, ropstva omalovažavanja i ponižavanja kako bi zaživjeli istinsku radost. Jer naše poslanje je kako to sv. Pavao danas veli: „Navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov.“
don Damir Bistrić
