U našoj svakodnevnici neprestano imamo osjećaj u tim našim relacijama kako svi o svemu znaju. Svi su eksperti za sve.
Nema tog područja u kojem se oni ne razumiju. Oni su veliki ekonomisti a nemaju pribijene u džepu. Veliki političari, svi od reda ministri bez portfelja bez osobnih rezultata. Nepogrešivi dijagnostičari i liječnici sa najgorim bolestima. Savršeni sportaši iz fotelje. Sve oni znaju sve o Crkvi, o Bogu. Oni sve znaju kako bi tko trebao živjeti. I premda svi sve znaju i za sve su sposobni nitko od njih nije sretan. Toliko sigurnosti u kao neko svoje znanje a iza toga velika praznina. Toliko egoizma sebeljublja iza kojega se krije nepregledan ponor.
Bog je temeljni uvjet uspješnosti svakog ljudskog života. Iz njegovih ruku čovjek izlazi i u njegov naručaj sa smrću ulazi. Božja providonosna ruka upravlja čovjekom i vodi ga, a Božji duh prosvjetljuje čovjeka da vidi situaciju u kojoj živi i da može pravilno odlučiti o smjeru svog života. Bog nije nikakvi višak, niti dodatak životu, već životni suputnik i pratitelj. Imamo slobodu primiti ga u svoje srce, kao i slobodu otkazati mu gostoprimstvo u svom životu. O tome svatko od nas osobno donosi odluku. Bog nam je dao slobodu i odriješene ruke. „On je preda te stavio vatru i vodu; za čim hoćeš pruži svoju ruku. Pred čovjekom je i život i smrt“, poučava nas starozavjetni prorok Sirah u prvom današnjem čitanju. Izabirući Boga i ono Božje pravimo sigurno dobar izbor jer se time odlučujemo za život s Njime i u Njemu. Svatko se od nas iz iskustva slaže sa Mudrim Sirahom koji veli da Bog „nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh“.
A put grijeha je uvijek i put smrti i umiranje. Okretanje glave od Boga ostavlja duboke posljedice i na tijelu i na duši. Možda nam je teško razumjeti Božju pouku jer živimo u svijetu u kojem nema više nikakvog smisla. Svatko se zavukao u svoj svijet u kojem iz prikrajka promatra i bezlično pokušava s nekom lošom imitacijom se uklopiti u svu tu ljudsku zavrzlamu. Danas je sve više onih koji se stide onog što jesu. Svoga statusa svojih ograničenja. No više od svega trebalo bi se stidjeti svega onoga što nisi a glumiš da jesi. Taj svijet loše imitacije i glume raskida odnos sa onim svim darovima koje Bog stavlja ispred nas. Upravo zbog loše glumačke uloge izgubi se vlastito ja, osobnost, ono što u svojoj biti jesi.
Bog nas poziva na život slobode. Na život iskrenosti. On nas poziva na put života, a ne na put smrti. „Blaženi oni kojih je put neokaljan koji hode po Zakonu Gospodnjem“ kliče psalmist. Duša vjernička čezne za putovima Gospodnjim koji ga odvode s puta smrti i usmjeruju na put života. Vjernička duša u Božjim zapovijedima i pravilima ne vidi smetnju i ograničenje slobode. Ne vidi ograničenje svojih mogućnosti već smjerokaz i zaštitu da ne padne u jamu životne propasti. I kad god se čovjek u svojoj ludosti otrgne iz Božje ruke, kad god se ravna samo po svojoj mudrosti, kad sam želi biti kovač svoje sreće bez Boga redovito završi pored puta ili provaliji.
Sveti Pavao nas podsjeća da On i njegovi suradnici ne navješćuju i ne propovijedaju neku svoju mudrost. Ne prodaju svoju pamet. Ne prodaju mudrost ovoga svijeta koja propada zajedno s „knezovima ovoga svijeta koji propadaju“. Svaka ljudska mudrost propada. Pavao i njegovi suradnici navješćuju Mudrost Božju. Mudrost koja nikad ne prolazi jer u Bogu nastanjena i od Njega dolazi. Eto uz takvu Mudrost mi kršćani unosimo u svoj život slijedeći svog božanskog Učitelja Isusa Krista. Ali ta Mudrost nije „jeftina“ valja se dobrano potrudit. On svoje apostole i sve koji ga žele slijediti poziva da im pravednost bude „veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja“ kako bi mogli baštinit Kraljevstvo nebesko. A pravednost i vjera pismoznanac i farizeja bila je izvanjska, glumljena, dekorativna, folklorna. Vjera je danas i dalje mnogima na ovoj razini dekora i folklora sa više blještavila. Možda smo se svi preveć uljuljali. Možda se više ne snalazimo zbog onih koji medijski diktiraju neku novu diktaturu obučenu u neko demokratsko ruho u kojem samo neki imaju prava a ostali su u zakutku. Udaljeni od izvora vjere lako je podlegnuti medijskoj diktaturi pranja misli u kojem se svakodnevno ismijava i ponižava sve ono što ima vrednote. Ovom svjetskom poretku trebaju oni koji ne misle svojom glavom. Trebaju im oni koji klimaju glavom. Oni koji misle da sve znaju. Oni koji poput papagaja komentiraju naučene stavove, naručene i plaćene.
Isus vodi u temelje, središte i polazište svega ljudskoga, a to je čovjekovo srce. Tu se događa novost i promjena. Tu je začetak svakoga dobra, ali i svakog zla. Mržnje i ljubavi. Vjere i nevjere. Nade i beznađa. Tu se valja potrudit. Tu u srcu valja zapodjenut borbu protiv svega onoga što nas udaljuje od Boga. Protiv zla. U ovome smislu i možemo govoriti da je čovjeku potrebno spoznati svoje mogućnosti i svoju odgovornost prema samom sebi. Ako ne postanemo svjesni svoje naravi, svjesni njezine veličine i univerzalnosti nema napretka. Vjernička pravednost je mnogo veća od izvanjskog izvršavanja zapovijedi. Od one naše površnosti kojom se često pokrivamo i tješimo jer samo čovjek čista srca može stati pred lice Božje. Za nas vjernike vrijednost ima samo Božja Mudrost koja se očitovala u punini u osobi Isusa Krista. On je naš put, istina i život. Isus Krist je temelj našeg vjerničkog života. Nama je krenuti za Njim jer ono što je govorio to je u životu i činio. Savršen sklad srca i života. Njegova ljubav, istina, njegovo djelo su i naš put. Na tom putu valja nam se što prije osloboditi farizejske površnosti i formalnosti. Kao pratitelj i znak da smo na Njegovu putu imat ćemo u srcu „sveti nemir“ tj. neprestano traženje i iznalaženje načina kako ljubav kojom smo ljubljeni približiti svakom čovjeku. Tako živeći shvatit ćemo kako se bez intimne blizine Boga u srcu, ne površne, čovjek raspada. Dok se s Bogom spaja u jedno i pronalazi duboki smisao.
Klonimo se svake dvoličnosti. Svake vjerske farizejštine. Prestanimo druge procjenjivati po sebi. Po svojim grijesima, po svojim manama, po svojim proizvoljnim pokvarenim zaključcima. Prestanimo ogovarati, psovati, činiti zlo jedni drugima. Tako ne žive oni koji vjeruju. Ne ponižavajmo sliku Božju u sebi. Prestanimo biti jalovi, bezlični farizeji folklorne običajne vjere koja nema života u sebi. Ako budeš živio iskreno svoju vjeru sa punim plućima ljudi će bacati kamenje na tvoj put, no ne boj se, ne posustaj. Da li ćeš od tog kamenja stvoriti zid ili pak most sve ostaje na tebi. Ne boj se živjeti ljepotu vjere. Vjere milosrđa i ljubavi. Vjere koja je životna snaga i smisao. Amen!
don Damir Bistrić