Premda živimo u različitim religioznim trendovima u kojima se i samo kršćanstvo želi afirmirati danas nam naš Gospodin usmjeruje pažnju na naš život.
Usmjerava nas na nas same, na naše stranputice i opterećenja koja nosimo u sebi. Bog nikada ne priča bajke, niti bajkovito pristupa životu. On dobro zna što čovjek podnosi u raznim životnim situacijama. Njemu nije potreban nikakav današnji kvazi kršćanski visoki komitet za ljudsko bratstvo da bi vidio sve tuge, progonstva i ubijanja koje žive kršćani danas. Te komitete ne zabrinjavaju kršćanska ljudska prava jer se ne uklapaju u njihovu novu agendu.
Dakako Bog i njegovo sveto srce nije ravnodušno prema nikom i izjeda ga revnost za patnje svoga ljubljenoga naroda. Udaljeni od Boga, sami smo svojim postupcima narušili jedinstvo koje nam daje Bog i njegova ljubav. Odbacili smo njegovo milosrđe kako bi sebe uvjerili da smo milosrdni. I onda se zgražamo nad onim što su i kršćani danas i kroz sve vjekove bili spremni učiniti. I svaki put kad se vjernik odrekne svojih svetinja priklanja se nekim drugim i drugačijim đavolskim svetinjama u kojima je onda olako učiniti bilo koje zlo na ovom svijetu a za sebe govoriti da si vjernik. Ljudska prava se kao i uvijek kroje prema političkim podobnostima. Pastiri se kloniraju i profiliraju kako kreatori nekakvih visokih zbivanja u kojem upravo zbog takve ohole taštine ostavljaju Krista Boga i kroje svoje nove ideje u nadi kako bi se svidjeli masama koje su inače protu Božje, protu katoličke i protu crkvene pa se i sami tako poziciraju. Duboka kriza u oživljavanju starih hereza otvaraju novu mogućnost u kojem se sve može kritizirati sve ponižavati, sve dovoditi u pitanje osim naprednih ideja sinova svih mogućih visokih komiteta. Naravno da se to gleda medijski blagonaklono. Dok se po Kristu medijski pljuje dotle se te inicijatore komiteta veliča. Indikacija da nisu na Isusovom, Božjem putu vidljiva je u pohvalnim odobravanjima medijskih kolumna.
Krist nikom nije ugađao. Nikome se nije želio svidjeti. Ljubio je svoj narod izmučen patnjama. Živio životom prisutnim u svakom trenutku. I nije se bojao jasno prigovoriti svakoj strukturi koja je ponižavala malog čovjeka. Sve smo više svjesni prisutnosti dubokog udaljavanja od Krista. A kad vjernik izgubi odnos s Kristom, sa svojim Bogom izgubio je sve. Jer njihovi nauci kada se ostavi Boga tada je sve moguće. Vrijedno bi bilo razmisliti da svi vjernici imaju po ovim zadnjim idejama svoj vlastiti sinodalni put u kojem nam nije nitko potreban da bi nam nametao svoje nesuvisle ideje. Zašto se ne bi svatko odvažio na svoj vlastiti sinodalni put ostvarenja. Zašto bi nam tamo neki populistički starci određivali i postavljali svoje klonove kako bi nas oni uvjeravali u jeftini kršćanski populizam. Nama u vjeri nikada nisu potrebni jeftini populisti. Krist nije bio populist.
On danas ponovno dolazi u raspršene domove svoga ljubljenoga naroda. On je onaj koji ima sve što je potrebno napaćenom čovjeku. On dobro zna što to muči njegov narod. Ne nameće svoje vlastite teme kako bi se sviđao nekima niti se interesira za ono što je beživotno. I dok oko nas svi govore o životu o kojem pojma nemaju i koji nikada nisu bili žrtva nikom osim sebi takvi kršćanski aristokratski egoisti nas dana udaljuju od Boga i njegove snažne milosti. Pošto poto imaju potrebu nametati svoj vlastiti instant religiozni put sa pokojim kreveljenjem da bi kazali kako su bitni sudionici na svjetskim scenama.
Doista kršćanska zajednica u svim vremenima bila je i jest potrebna Božjeg interventa, zato nam i sveti Pavao u današnjoj poslanici Rimljanima kaže: „Nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov.“ To je ono što nas usmjeruje na pravi i istinski put susreta s Bogom koji je izvor svake nade i blagoslova. Duh Kristov je onaj koji nas povezuje i ujedinjuje. Tamo gdje ga nema tamo je razvalina. Tamo nema Božje milosti. Nikada se nikom od nas ne daju kratkotrajna instant rješenja. Živjeti s Bogom ostvaruje se naš život. Jer to i jest Bogu stalo. On od nas ne želi napraviti neke poslušnike. On želi da se osvjedočimo u cijelom svom životu što čini za nas i koliko je uz nas. On sebe i danas daruje svima nama da bi u nama zaživila novost života. Da nas nitko ne ugnjetava niti da robovski ikome služimo. On je onaj koji je svojim križem obogatio naš život.
Križ u životu vjernika nije besmisao niti prokletstvo. Križ otvara čovjeka prema nebeskom kao i prema drugim ljudima. Križ je veliko oslobađanje od našeg egoizma i zatvorenosti u svoj svijet. Križ otvara ljudsko srce koje je emocionalno i racionalno, kako bi prepoznalo Isusa Boga u svakoj gesti ljubavi i poniznosti. Kroz te geste otvara se put prema Bogu i prema spoznavanju Isusa kao utjelovljenoga Boga. Život je jako bremenit, težak, ponekad nepodnošljiv. No ne možemo ga ostaviti. Breme se nositi u poniznosti i dobroti srca. Tako se spašava sebe od besmisla. Zapravo se tako se spašava svijet. Sav teret kojega nosimo ako to činimo u ljubavi stvara nam ožiljke ali ujedno ostavlja i znakove ljubavi. Kroz takav teret mi nalazimo svoje smirenje. Teret života i svijeta prihvaćamo ali ne tiraniju i ugnjetavanje. Prihvaćamo svoj teret u ljubavi koji nas preporađa i osmišljava. Trajno bježanje od tereta, jarmova nikada nas neće dovesti do smirenja niti do istinske ljubavi. Tajna ljudske patnje ne otkriva se u snazi ljudske mudrosti i umovanja nego u skromnosti i poniznosti. Ne dajte se zavesti prozirnim naucima današnjeg vremena. Učimo od svoga učitelja. Slijedimo ga vjerno u ljubavi i poniznosti i poučavajmo se samo od njega evanđeoskom poniznošću jer u njemu je jedinom osmišljeni život. i danas ga poslušajmo iskreno i slijedimo ga. „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“
don Damir Bistrić
