Sveta liturgijska vremena osnažuju nas i vode kako bi smo se već ovdje pripravljali za darove neba. Nekako smo svi sumnjičavi prema onom što nam je obećano.
No kako smo uvijek nestrpljivi voljeli bi mi iskusiti to što nam je Bog pripravio što prije. Jer kao da u nama postoji doza sumnje prema svemu. Osobito prema vječnosti i vječnom životu. Pokaži mi pa ću vjerovati. Dokaži mi da znam da si svemoćan. Previše smo se vezali za ovozemaljsko. Zalijepili smo se za zemlju. Više vjerujemo ljudima negoli svome stvoritelju. Svakodnevne brige nas preokupiraju. Zabrinuti smo za sve prolazno. Vrlo brzo gubimo snagu i nadu. Svemu tome je razlog udaljenosti od svetoga. A kad se vjernik udalji od svetoga onda je sve svejedno. Kako nam je vjera malena gotovo ništavna.
Čitajući današnji odlomak iz Knjige postanka svatko od nas stoji pred pitanjem dali imamo povjerenja u svoga Gospodina. Abraham ne dvoji u ničemu već sav svoj život stavlja u poslušnosti Bogu. Ne postavlja nikakva pitanja. Prepušta Bogu sve. Pa i kad ga upućuje da žrtvuje svoga ljubljenog sina jedinca jer to Bog od njega traži. Kao da nam Abraham danas poručuje svojim primjerom Bog najbolje zna. Imaj povjerenja u svog Boga. I doista je tako.
Korizma je dragocjeno vrijeme u kojem se osnažujemo i nanovo se rađamo u snažne ljude koji crpe svoju snagu iz Božje ljubavi. Vjernik sve svoje pouzdanje stavlja u Božje ruke. Sve što grčevito držimo u svojim rukama gubimo. Zaslijepljeni smo i opčinjeni zemaljskom prolaznošću a od nje imamo samo bol i razočaranje. I kad mislimo da možemo sve sami svojim silama tako se slomimo. Ovo vrijeme je dragocjeno za sve nas pa i ovim teškim uvjetima torture i ispiranja mozga da se dogodi dragocjeni povratak Bogu. Da se ostavimo ispraznog života koji nam je nametnuo diktaturu štovanja čovjeka. Koja je u nas unijela tolike sumnje toliku odvojenost i osiromašila i uništila našu dušu. Nismo roboti. Nismo stvoreni kako bi postali ništa. Ta dah koji je u nama Božji je Duh koji je život. Teškoće su svuda oko nas ali nisu razlog da malakšemo da se predamo da nas struje vode besmisleno. Otarasimo se svih prisilnosti. Prestanimo dopuštati da nas iscrpljuju oni koji nas promatraju samo kao objekt. Vratimo se svome Bogu posteć, plačuć.
Vratimo povjerenje u Boga. On je život i svetost. Ne vodimo se onima koji vjere nemaju. Jer mnogi nazivaju se kršćanima a žive kao pogani. Kršćanski pogani. Licemjeri koji se usuđuju zvati onim što nisu. Slijedimo svog Gospodina. Kako bi mogli nadići sve probleme. Kako bi mogli nositi svu težinu života Bog nam u Isusu otkriva danas dašak neba. Povjetarac milosti vječnog života. Proslavlja se pred svojim učenicima koji su bili zabrinuti za zemaljsko. Preobražava se ispred njih da se ne boje, da ne malakšu pred kušnjama i progonstvima koje slijede. Ne boj se gledati danas nebo proslavljenosti koje Bog pripravi svima nama. Dopusti da se proslaviš, preobraziš zajedno s Kristom u ovog čovjeka vjere. Kako? Jednostavno. Slušajući Ga i živeći što slušaš. „Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ Izgrađujmo se svaki dan u poslušnosti Božjoj volji. Stavimo svoj život u Božje proslavljene ruke da nas preobražava i pripravlja za nebesko, sveto, blagoslovljeno. Korizmu zato iskoristi dragocjeno da od sada pa za cijeli svoj život osluškuješ Božju riječ i da vršiš ono na što nas On poziva. Za život svetih, proslavljenih u ljubavi.
don Damir Bistrić
