Svatko od nas ima potrebu Božje blizine. No toliko puta ne znamo kako pristupiti. Svjesni smo koliko samo maleni i neznatni.
Svjesni smo Božje snage i njegove svemoći. Njemu se ništa ne da sakriti i kad znamo da stojimo pred nekim pred kim nema ničega što je skrito u nama se javlja sram jer teško i sami sebi priznajemo kakvi smo a kamoli kad Bog zahvaća i proniče naj osobnije skrivene dijelove naše duše. Ta Bogu se ništa sakriti ne da. On proniče naše srce i bubrege. To naše osobno taj najosobniji dio uvijek stoji kao prepreka u bliskosti koju želimo s Bogom razviti i ostvariti. Naučili smo se pred ljudima uvijek predstavljati u najboljem izdanju a to pred Bogom nema potrebe. Pred Bogom stojimo onakvi kakvi jesno. Pa on i ne želi da budemo neki drugi već oni kakvi smo. Nitko tko nije kušao Božje milosrđe ne može razumjeti koliko Bog ljubi čovjeka. Kroz Božje milosrđe ostvaruje se naš život i poboljšava se u svemu. Čitajući knjigu Ljetopisa vidimo i sami kako Bog zahvaća svoj ljubljeni narod. Upozorava ga i kažnjava jer je prigrlio kumire i odmetnuo se od prave vjere i popustio u ljubavi prema svom Gospodinu. Kazna je ropstvo. Gospodin poseže za ovim teškim lijekom kako bi se stvorilo novo tkivo. Zdravo tkivo naroda koji jedino vjeruje svom Bogu. To je ono što i nas u našem životu toliko puta koči. Preuzeli smo toliko toga što nije Božje volje. Ne živimo više od Božje riječi već se podlažemo ljudskim prolaznim lažima koje nas odvedu u ropstvo. A robovanje danas očituje se na sve strane.
Prije par dana završen je jedan eksperiment u kojem je sudjelovalo petero ispitanika koji su se osamili i lišili sve tehnike. Nije prošlo ni nekoliko sati a da ispitanici nisu imali različite teške napade tjeskobe, straha jer pored njih nije bilo onoga što im je postalo opsesija te su olako odustajali od eksperimenta. Toliko nas je toga na bezazlen i naivan način porobilo i pokorilo. Udaljeni od realnosti započeli smo živjeti u paralelnom izmišljenom svijetu iluzije koje nam je stvorilo osjećaj sigurnosti. No jedini koji nam može donijeti sigurnost je Bog. Pouzdavajući se u čovjeka odbili smo Božju milost. A tada nas je zadesila najveća i najgora nesreća koja nas je mogla zadesiti jer tad smo potrošili život u nekoga u čijem životu nikad nismo ni bili. Najteže je osjetiti prazninu i poniženje istine da smo iskorišteni i odbačeni. A sve smo dali. Sav svoj život. Odvažimo se da ova Korizma doista bude drugačije. Neka u nama se doista dogodi promjena. Prestanimo biti robovi ovog nametnutog nezdravog mentaliteta sažaljenja i tjeskobe. Mentaliteta trovača i laskavaca laži. Prestanimo robovati svemu što nam zaokuplja misli i život. Radije se posvetimo ljudima koje volimo negoli da se vječno naslikavamo i retuširamo za svoje profile i statuse.
Odvratimo se od prepuštanju lošim mislima i odvažimo se napokon poput Nikodema ako treba skrivećki, da nas nitko ne vidi za susret sa svojim Bogom. Slušajmo ga. Pitajmo ga. Dopustimo da nas poučava. Prepustimo da nas vodi da nas nanovo uvede u kršćanstvo. Da nas očisti od svega što nas je odvelo daleko od Njegove ljubavi blagoslova i mira. Bog je onaj koji najbolje poučava i koji nas uči. Onaj koji svojom poukom daje najadekvatniji medikament našim bolima i ropstvu s kojima je moguće ozdraviti od svega što nas je odvelo u bol i bolest duha. Kad otvoriš svoje srce Bogu. Kad nam srce postane poučljivo tada Božja ljubav obuzima. Tada nam je došlo doista spasenje. S Kristom krenimo danas u ljubavi i kušajmo njegovo spasenje. „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“
don Damir Bistrić
