Današnjim spomendanom svih vjernih pokojnih stojimo pred otajstvom života i smrti.
Za sve nas vjernike ovo su dani kada na osobit način u svoj život vraćamo sve one koji su nam obilježili život. Nema nikog od nas koji nije taknut tom teškom situacijom gubitka voljenih ljudi. I to što ih nema pored nas ostavlja i dalje prazninu i nesigurnost. To su dani kada se vraćamo u tako intenzivne lijepe trenutke koje bi smo htjeli ponoviti. Vidjeti nasmijano lice. Osjetiti dodir, miris. Provesti vrijeme. Smrt je ona koja nas uvijek ostavlja nespremne. Osobito u ovo vrijeme neizvjesnosti kovida mnogi se nisu uspjeli oprostit od svojih dragih i voljenih. I mnogima je to ostavilo toliku traumu jer u jednom trenu oni koji su pored njih bili, radovali se, dijelili dobro i zlo s nama odjednom kao da su iščezli. Praznina koju ostavlja smrt uvijek je teška i ne postoji ni jedna ljudska utjeha koja nam može ispuniti tu bol. No kao vjernici u svakoj pa i najtežoj situaciji imamo onoga kojem se možemo obratiti a to je naš Gospodin. On koji je prošao ovim svijetom činiti dobro i sam je bio ranjen smrću toliko voljenih ljudi. On poznaje našu ljudsku bol. Tjeskoba kojom smo preplavljeni gubitkom voljenih i dragih osoba u Kristu dobivamo onoga na kojeg se možemo osloniti jer nas razumije u svemu.
Razumije naše vrijeme tugovanja, boli, ljutnje i tada stoji pored nas kao najbolji tješitelj. On je onaj koji briše naše suze i koji nas u snazi svog Božanstva tješi utjehom vjere. Njegovom smrću na križu naša tjelesna smrt je pobijeđena i pripravljeno nam je kraljevstvo vječnog života. I premda u sebi nosimo bol i tjeskobu dolazak na počivališta naših pokojnih nova su nada života. Jer svaki put kad izgovorimo ime svojih voljenih vraćamo ih u život. Jer oni su dio nas. Bili su i ostat će trajno. Tada se sve vraća. Pogled, osmjeh, mimika. Možemo slobodo reći da je to pred okus uskrsnuća. Jer okupljeni oko njih budi se život.
Danas dopustimo da nas Bog utješi snagom svoje riječi. Dopustimo da kao vjernici i sebe već pripravljamo za susret sa svojim spasiteljem s onim koji je iskusio smrt i prešao u život. Samo s Bogom ovaj naš život na ovom hodočašću prema vječnosti zadobiva pravi smisao. Dušni dan omogućava nam novu bliskost i novu povezanost kroz molitvu. Tada zauzimamo novu dimenziju koja nema ograničenja ni granica. Iskoristimo svaki trenutak ovo zemnog života za dobar život. Život prepun ljubavi i zajedništva. Ne trošimo se tamo gdje nam to nije potrebno. Mijenjajmo svoje navike koje nas udaljuju od onih koje volimo. Posvećujmo svoje dragocjeno vrijeme onima koji su centar našeg života. Sve ostalo je usputno. „Uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog otrti .“ Ovo Božje obećanje u nama rađa novu snagu života. Nismo stvoreni samo za ovaj svijet. Iskra Božjeg daha nikada nije za prolazno i propadljivo već za vječno. Zato sebe izgrađujmo u vjeri i ljubavi života za koji i jesmo stvoreni. Jer dolaskom na groblje u blizinu svojih najbližih gledamo svoju blisku budućnost. Svoje mjesto odmora do onoga dana kad nas Gospodin pozove na uskrsnuće i ne propadljivi život. „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.“ Neka Gospodin svima koji prolaze težinu boli gubitka voljenih da snage. Vrijeme ništa ne liječi. Samo u ljubavi molitve prema onima koji su prešli prag nade u nama otvara se još snažnija poveznica u kojoj nam Bog daje mir i smiraj. Neka nam Gospodin trajno bude utjeha i lijek naše ranjene duše gubitka voljenih. „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“
don Damir Bistrić
