Svaka nedjelja je osobni predivni susret sa Gospodinom. To je susret sa onim koji je prepun blagosti i ljubavi. To je naš Bog.
Toliko smo mi vjernici blagoslovljeni. Iz Božje blizine izlazi sva naša snaga sav naš potrebiti životni mir. On je onaj koji zaštitnički stoji pred nama i pored nas da svoja umorna srca i živote obnavljamo Njegovom snagom. To je ono što oni koji ne vjeruju nikada neće razumjeti. Oni su oni koji pokušavaju od sebe stvarati božanstva. Lažu sebe o svojoj važnosti i žive samo od jednoga od svoje bahate oholosti koja ih uvijek dovodi do ruba ponora. A da bi opstalo božanstvo ono mora se hraniti podizačima koji će im stvarati sretni svijet u kojem su bitni i voljeni. Zato im je životno opredjeljenje uvijek samo blatiti i ponižavati jer jedino su tako važni. Teško je živjeti u sarkazmu i cinizmu jer oni koji ga stvaraju govore ponajprije o sebi i o svojim ograničenim mogućnostima i zaboravljaju da su s tim sebe izložili istoj mjeri. Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Sve što oni od toga posjeduju nažalost je samo životna praznina. Vječno dokazivanje sebe kao nešto što bi se moralo primijetiti. Da nisu takvi u svojim provokacijama nikada im ne bi bilo mjesta nigdje. Nitko za njih nikada ne bi ni čuo. I ništa se ne razlikuju ta nova božanstva od onih božanstava prvotnih primitivnih religija. No ipak u velikoj razlici ipak jesu jer su današnja božanstva primitivno bogata primitivizmom. Zanimljivo i srcedrapajuće medijski uzvišeno je to kad te ocvala barska diva koja nikad nije imala svog stava proglasi bogom. Pred tim se treba dobro, dobro zamisliti šta iz nje govori razum ili šta drugo. Važno im je sve to stavljati u dimenziju milosrđa kojim se diču pojedinci. Milosrđe im je toliko veliko da slavodobitno ponižavajući vjernike najavljuju kako će u bolnici i to baš na svetom Duhu se obavljati abortusi. Naravno božanstva se moraju hraniti. Ta primitivna božanstva vole krv i to nevinih, nezaštićenih i ranjivih. Za ta božanstva je sve kršćansko odvratno osim njih i njihovih naprednih majmunskih ideologija. A svoje nastranosti usuđuju se uspoređivati s onim kao što je Božansko Utjelovljenje. Zato mirno i smireno. Nikome ne valja od takvih davati važnosti. Primili su svoju plaću. Nadam se da će im bogovi biti milostivi kada im zakucaju dani muke.
Pravi Bog nikada ne zaboravlja one koji ga vole jer mu je stalo za svakoga. Zato nas danas Bog lijepo po Mojsiju opominje na čemu smo u knjizi Izlaska. „Požuri se dolje! Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: ’Ovo je bog tvoj.“ Pravi Bog je život. Pred nas uvijek stavlja važnost života koji će biti trajan a ne polovičan. Vrijeme je da se sve iskristalizira. Barem danas u pluralizmu vjera imaš mogućnost živjet kako hoće. Ako ćeš biti kršćanin onda nema drugog puta već slijediti jedinoga Gospodina Sina Božjega Isusa Krista. Biti kršćaninom nitko te ne prisiljava. Nitko te ne uvjetuje kao što je bio uvjet crvene knjižice nekad ili plave iskaznice danas da se možeš zaposliti ili da možeš napredovati u bilo čemu. Kršćanstvo nije nikakvo tajno društvo onih koji bi krojili budućnost svijeta svojim nastranim orgijanjima i ekonomskim ucjenama. Kršćanstvo je slobodno opredjeljenje života u pravoj istini i slobodi koju ne uvjetuju nikakve organizacije i izmišljeni novopečeni spasitelji.
Zaustavimo se danas pred ovom predivnom prispodobom. Pred ovim divnim biserom Božje ljubavi koja je razumljiva svima nama. Saberimo se i prepoznajmo ponajprije kome smo dali prednost u životu da nas odvuče od Gospodina jedinog pravog Boga. Prepoznajmo mjeru koju smo sebi izmjerili. Prepoznajmo sve ono što smo sami sebi učinili. I dopustimo oživjeti Božju ljubav. Ljubav koja se jedino oživljava i podržava ljubavlju. Ljubavlju koja unosi dramatičnu promjenu života. Prepoznaj taj susret s Bogom kao onaj koji obnavlja. Vratimo se svom Gospodinu obnovitelju života. On je uvijek za nas. Nikada nas ne osuđuje. Uvijek daje novu šansu za novi početak. Trajno nas ljubi ljubavlju. Nikad nas ne ucjenjuje. Tolika mu je neizmjerna ljubav da i danas: „Njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.“ To je ono što nam dariva. Ne prekore, prodiku, ne lekciju i dokazivanje bio sam u pravu. Već tako divno u daljini čim nas ugleda dok još mozgamo i smišljamo izlike i opravdanja. Sam pogled na nas u njemu stvara ganuće, radost. Očinsku Božansku ljubav nitko ne može zamijeniti. Ne čeka na naš prvi korak već ide nam u susret, hitro u trku raširenih ruku kako bi se dogodio susret očinske ljubavi zagrljaja i poljupca Božjeg oproštenja i pomirenja.
Krenimo svome Gospodinu izvoru radosti i mira. Vratimo mu se u vjeri i posvetimo se njegovom ljubavlju. Sve ostalo je nebitno. „Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.“ I ne zaboravimo kako je to nedavno proglašeni blaženik Carlo Acutis rekao: „Kritizirati Crkvu znači kritizirati sebe! Crkva je izdavač blaga za naše spasenje.“ Budite čvrsti u vjeri i nikada se ne dajte ničim isprovocirati. Vidjet će te rezultate. Veselite se jer Bog je uz vas.
don Damir Bistrić
